U 'Mećavi' je veći metež iza scene nego na njoj

27.09.2007. Print | Pošalji link

Ovu sezonu Dramskog kazališta Gavella, u potpunosti popunjenu inozemnim redateljima, otvara gost iz Rusije Aleksandar Ogarjov.

On je domaćoj publici već poznat po ruskoj produkciji 'Svećenikove djece' Mate Matišića te 'Ćelavoj pjevačici' Eugenea Ionesca, prošlosezonskoj uspješnici splitskog HNK koja je i zagrebačku publiku oduševila na Danima satire. Za prvi radni susret sa zagrebačkim glumištem Ogarjov je izabrao pripovijetku 'Mećava' Aleksandra Sergejeviča Puškina. Ujedno i komedija i filozofska priča, 'Mećava' pomoću jednostavnog zapleta govori o sudbini, kazni i milosrđu, odvodeći nas u svijet romantične Rusije.

Radnja je romantiča i bajkovita: djevojka se pristaje noću tajno udati za mladića u kojeg je zaljubljena, no on zbog mećave zaluta na putu do crkve te se djevojka greškom uda za oficira koji je tuda prolazio idući prema ratištu. Pripovijetku je prevela Irena Lukšić, dramatizaciju potpisuje sam redatelj, a dio njegovog stalnog tim je i scenografkinja i kostimografkinja Vera Martinova.

Prerađenu i navodno izrazito bajkovito postavljenu Puškinovu 'Mećavu' 27.09.2007. u 19:30 premijerno će u Dramskom kazalištu Gavella odigrati uglavnom mlađi dio ansambla, dakle  Nataša Janjić, Antonija Stanišić, Franjo Dijak, Mladen Vulić, Ivana Roščić, Ana Kvrgić i Barbara Nola, a pridužit će im se i Darko Milas, Slavica Knežević i Marino Matota. O ovoj  predstavi ali i općenito o iskustvu rada u hrvatskom glumištu, razgovarali smo Ogarjovim prije premijere. 

Naglašena bajkovitost ove predstave odudara od slike Rusije kakvu posljednjih godina dobivamo preko komada kao što je 'Četvrta sestra' Janusza Glowackog, ili pak onih Nikolaja Koljade i braće Presnjakov. Čini se da ste ovom predstavom željeli  pokazati neku drugu Rusiju. Zašto?

Ne volim dojam o Rusiji kao o državi invalida. Mi imamo puno problema, ali zahvaljujući velikoj književnosti imamo veliki duhovni potencijal i želio sam posredstvom lijepe književnosti ispričati nešto o usmjerenju ruske duše, kroz sve njezine zablude i strasti. Možda to izgleda malo bajkovito, ali to je svjesna namjera. Na primjer, u svim predstavama koje se izvan Rusije rade po ruskim autorima, uvijek se pije votka, a ja sam namjerno u ovoj predstavi svima dao da piju samo mlijeko. Jer, naravno da u Rusiji postoji problem alkoholizma, ali smatram da to ne treba toliko potencirati.

Ruska je kazališna tradicija velika, i možda je i jedina koja i danas funkcionira na gotovo isti način kao i prije. Upravo zato ruski redatelji češće nego oni iz drugih dijelova svijeta ističu svoje učitelje, one čiji ih je rad obilježio i čiji trag više ili manje slijede. Za vas je takav učitelj bio Anatolij Vasiljev. Što vam je on posebno dao?

On je preokrenuo moj svjetonazor i moju svijest. K njemu sam došao nakon studija na drugom institutu, gdje smo trenirali po principu realistične škole, dakle one tradicije koja je kod nas najrasprostranjenija i kojom su svi cijepljeni. Vasiljev mi je pomogao otvoriti  drukčiji kazališni svemir, i naučio me da se svijet ne zatvara samo s duševnim okvirima čovjeka, da postoji svijet ideja puno veći od čovjekovog svijeta. Baš zato u njegovoj školi naukovanje ne počinje etidama, nego Platonovim tekstovima i igranjem tih tekstova. Onda se ide dalje, na druge velike pisce Thomasa Manna,   Erazma Roterdamskog, Oscara Wildea, pa i Puškina.

Raznolikost u izboru dramskih predložaka, pa čak i tekstova koje se ne bi moglo tako opisati, ostala je jedna od karakteristika vašeg redateljskog puta. U dosadašnjoj vašoj umjetničkoj biografiji doista ima svega: od suvremenih američkih, preko njemačkh autora do ruskih klasika. Zašto?

To je ponovno utjecaj Vasiljeva, koji nas je učio raditi s potpuno različitim i čudnim tekstovima. Na primjer, tijekom studija morali smo dramski razviti i pokušati napraviti kazališne prizore iz materijala kao što su intervjui Williama Faulknera, ili estetičke rasprave Oscara Wildea, što su bili i najčudniji zahtjevi naših profesora. Vasiljev nas je naučio ono što je bitno u pristupu tekstu, a to je da upisujemo sebe u tekst, ali ne tako da pokazujemo kakvi smo mi, nego da tako otkrivamo autora, jer svaki novi autor je nepoznati planet na koji je zanimljivo stupiti.

Rad na Puškinovoj 'Mećavi' bio je izrazito zahtjevan za ansambl Dramskog kazališta Gavella. Po prvi put su radili na drukčiji, izuzetno fizički način, tako da čak i dvojica premijeru igraju u longetama. Koja je to metoda?

To je metoda potpunog udubljivanja u tekst, metoda koju sam petnaest godina učio kod Vasiljeva. Naravno da je ne mogu prenijeti ansamblu Gavelle u dva mjeseca, niti mogu dobiti rezultat koji bih želio, ali mogu barem pokazati put kojim treba ići. Čini mi se da je mogim glumcima bilo otkriće da se i tako može raditi. Osim toga, glumci koje spominjete nisu se ozlijedili na probama: jedan je stradao u kafiću, a drugi kod kuće. Ne mislim da je rad sa mnom opasan po zdravlje, ako me to pitate, nego baš naprotiv, smatram da ovakav trening samo daje snagu.

Susret inozemnog redatelja s domaćim ansamblima uvijek rezultira zanimljivim kuloarskim pričama. S obzirom na iskustvo iz splitskog Hrvatskog narodnog kazališta i Dramskog kazališta Gavella, kako biste ocijenili radni elan i discipinu hrvatskih glumaca?

Razlikuje se disciplina splitskih glumaca i ovih iz Gavelle. U Splitu, nakon početnih nekoliko konflikata, nisam imao problema s disciplinom i kasnije mi nisu čak ni kasnili na probe. Ovdje sam se mogao beskonačno svađati, ali nisam mogao ništa promijeniti. Shvatio sam to kao neku tradiciju glumačke slobode i prestao sam se time zamarati. Na primjer, tijekom generalne probe buka iza pozornice je bila veća od buke na pozornici.

Koje bi onda sveukupno bile sličnosti i razlike između ruskog i hrvatskog glumišta?

Hrvati više ciljaju na rezultat i trebaju formu u kojoj mogu igrati, dok Rusi teško pristaju na formiranje i anarhičniji su, ali zato lakše prikazuju duševne probleme. Ovdje nisam mogao postići strast koju bih u Rusiji dobio bez problema, ali bih zato u Rusiji imao puno više nereda i anarhije na sceni. Ovdje je, međutim, nevjerojatna kultura izrade dekoracija, jer ljudi koji rade i u splitskom kazalištu i u Gavelli, dolaze u kazalište zato što svoj posao rade sa zadovoljstvom, dok u Rusiji ima jako puno kazališnih radnika koji uopće ne vole kazalište. Čini mi se da se ovdje taj dio posla radi puno detaljnije i brže.

(I.R.)

Pročitajte i ...
Srđan Dragojević: 'Sveti Georgije ubiva aždahu' nije srpski herojski film!
Sveti Georgije ubiva aždahu - Srđan Dragojević
'Sveti Georgije ubiva aždahu' - film od 4 milijuna eura
Nagrađivani 'Kenjac' Antonia Nuića krenuo u kina
Nakon festivala u regiji, 'Kenjac' premijerno u Zagrebu
Kenjac - Antonio Nuić
'Ilijada 2001.' - nova predstava Filipa Šovagovića
Ilijada 2001. – hrvatska zbilja na način Filipa Šovagovića
«San Ivanjske noći» – radikalno skraćeni Shakespeare u Gavelli

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici