Metastaze hrvatske zbilje u Gavelli

25.10.2007. Print | Pošalji link

Kad se u proljeće 2006. pojavio, roman «Metastaze» postao je gotovo u trenutku knjiga o kojoj se priča.

Iako je suptilnije čitače vrijeđao brutalnim prikazom društvene margine urbane zbilje, sofisticirane izostankom stila, a književne znalce i pretjeranim podsjećanjem na «Trainspotting» Irvinea Welsha, roman je ipak stekao najširu popularnost. Tome sigurno nije odmogla ni igra oko autorovog identiteta koja je trajala nekoliko mjeseci, jer «Metastaze» su objavljene pod zagonetnim pesudonimom Alen Bović za kojeg se tek kasnije uspostavilo da mu je pravo ime Ivo Balenović. On je liječnik koji je, kako sam tvrdi, jednostavno ispisao svoje frustracije i začinio ih onime što je čuo u kvartu, gradskim birtijama i svim drugim mjestima koje vole mladi. Prototip hit romana, koji se može zvati i generacijskim, tako je postao materijal oko kojeg su se otimali i filmaši i kazalištarci. Utrku su dobili Branko Schimidt i Boris Svrtan, pa iako se film tek sprema, predstava je zapravo već gotova, i samo još čeka službenu premijeru 26.10.2007. u Kazalištu Kerempuh.

Režiju i scenografiju predstave, kao i dramatizaciju romana potpisuje Boris Svrtan, donedavno prvak Dramskog kazališta Gavella, a danas tek jedan od predavača glume na prvoj godini Akademije dramske umjetnosti. On je u «Metastazama» vidio nešto što je čitateljskoj publici uglavnom promaklo - umjesto prividno zabavne priče o lakom kriminalu i teškim drogama, asocijalnom i nasilnom ponašanju, Svrtan je «Metastaze» shvatio kao vjerni prikaz hrvatske zbilje. Krajnje politički nekorektan tekst «Metastaza», koji redatelj naziva tokom nesvijesti, jedni je način da se danas nešto kaže o društvu u kojem živimo, smatra Boris Svrtan. Medicinski naslov pritom je možda odbojan na prvi pogled, ali on točno odražava ono o čemu tekst govori i zato ga dramatizator, iako je u početku namjeravao, na kraju ipak nije promijenio.

Ivo Balenović je u jednom od medijskih istupa objasnio naslov romana metaforom o društvu koje metastazira onda kad ne liječi svoje probleme, no Svrtan za svoju predstavu tvrdi da zapravo i nije konačna dijagnoza stanja u hrvatskom društvu, nego tek radiološki nalaz: «Netko drugi će postaviti dijagnozu nakon što vidi rengensku sliku koju smo napravili u na sceni. Nije moje da postavljam dijagnozu, zadatak kazališta je da pokaže stanje, prodre kroz meso i kosti društva i pokaže gdje treba a gdje ne treba terapija.» Pritom je, smatra Svrtan, logično da se «Metastaze» bave upravo najnižim slojevima društva, kriminalcima i narkomanima, jer oni su najčvršće tkivo koje pruža najveći otpor čak i X zrakama, pa se na njima i najbolje vidi stanje cjelokupnog organizma.

U središtu priče «Metastaza» je grupa uglavnom mladih ljudi iz kvarta, koji se razlikuju po stupnju inteligencije i supstancama pomoću kojih bježe iz zbilje. U Kerempuhu ih igra birana ekipa: Mario Mirković, Tarik Filipović, Hrvoje Kečkeš i Borko Perić, koji je ušao u ansambl Satiričkog kazališta. Specijalni gost predstave je Vili Matula u ulozi najbrutalnijeg od metastazirane škvadre, sadističkog kriminalca čiji je nadimak Krpa. Iako takva podjela garantira zabavnu i brzu predstavu, redatelj Boris Svrtan ne odustaje od ozbiljnosti poruke koja leži ispod eksplicitnosti prizora. Namjera mu je, naime, slična kao i kad je, zajedno s Draženom Kühnom, radio najuspješniju satiričku predstavu od hrvatske neovisnosti, «Spikom na spiku»: «Trebali bismo si napokon priznati sve što nas muči, osloboditi se duhova prošlosti i jednostavno skinuti sa zida i Tita i Pavelića. Trajno smo u takvim pokušajima, ali nam i dalje baš ne ide, pa smo i dalje  u situaciji da se stalno ponovno moramo predjeljivati. Zato mi se čini da bismo trebali sjesti i dogovoriti se oko nekog minimuma ljudskosti i tolerancije.» Potrebu za rješavanjem problema Svrtan objašnjava i scenografijom predstave i prijevodom samog naslova. Metastasis, naime, izvorno znači promjena i premještanje, i upravo je to, smatra on, najbolji opis života na ovim prostorima, koji teče u stalnim reformama i tranzicijama. Zato je i scenografija predstave, koju također potpisuje Boris Svrtan, lažna rund-bina sa skelama koja podsjeća na žrvanj.

Predstava «Metastaze» ima veliki potencijal da postane pravi hit, baš kao i spomenuta «Spikom na spiku», jer skriva nekoliko razina značenja i može se različito interpretirati. Boris Svrtan zato je i imao dosta problema pri dramatizaciji romana, iako se zasad ne može požaliti na rezultat: «Borio sam se s površinom i s dubinom ovog teksta jer na prvi pogled je primamljiv i zabavan, dok s druge strane donosi sve ono što leži u najmračnijim dubinama društva. Nadam se da smo to uspjeli prenijeti, a prve reakcije publike daju mi za pravo. Ova predstava je zapravo kao boksački meč: publika prve tri runde misli da je sve u radu nogu, a onda iznenada dođe knock-out!».

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Bog masakra - Franka Perković
Metastaze - Boris Svrtan
Metastaze u kazališnoj verziji

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici