Ruža na asfaltu – postmodernistički mjuzikl

27.10.2007. Print | Pošalji link

Dok bi se od privatnih kazališta očekivalo da budu okrenuta naslovima koji će primarno računati na komercijalni uspjeh, ona gradska i nacionalna tom analogijom trebala bi raditi drukčije.

Naime, s obzirom na proračunske subvencije, očekivalo bi se da veći značaj pridaju repertoaru s umjetničkim kriterijem ispred tržišnog. No, kao i u mnogim drugim stvarima, i u tome su kod nas stvari često potpuno suprotne od onoga kako bi se očekivalo. Kazališta poput "Exita" i "Male scene" tako nerijetko priređuju predstave koje idu sve samo ne na prvu loptu, dok gradski teatri često niti ne pokušavaju odoljeti sirenskom zovu popularnih, ali ne i umjetnički osobito dubokih projekata.

Tipičan primjer za ovu tezu je Kazalište Komedija, koje, iako se teoretski bavi i dramskim programom, glavninu svog repertoara temelji na mjuziklima. Kako se pokazalo tijekom proteklih nekoliko godina, takve predstave redovito pune gledalište, a samim time i blagajnu, pa ne čudi što se ta linija dosljedno nastavlja. Ipak, dok se na uspjeh hitova Andrewa Lloyda Webbera i sličnih autora može pouzdano računati, nešto je drukčija situacija kad se pisanja mjuzikla late domaći autori. U Komediji su, međutim, odlučili riskirati, te su tako, kao prvu premijeru u novoj sezoni, priredili "Ružu na asfaltu", koju autorski supotpisuju skladatelj Darko Hajsek i libretist Igor Weidlich.

Kako kaže Hajsek, čitav projekt od samog je početka bio zamišljen kao timski rad, s obzirom da su on i Weidlich uz preslušavanje ranijih Hajsekovih skladbi zajednički došli do zaključka da bi one mogle biti osnova za ovakvo djelo. Pritom im je namjera bila stvoriti "formu koja je u glazbenom smislu dosta šira od klasičnog mjuzikla".

Rrezultat je zacijelo iznenadio i same autore. Iako je osnovna priča o zabranjenoj ljubavi momka iz predgrađa i djevojke sa sela, blago rečeno, stereotipna, u nju se u konačnici upleo čitav niz prilično nekonvencionalnih elemenata. Niz grotekstnih i fantastičnih epizoda tako upućuje na koketiranje s estetikom campa, iako će Igor Weidlich otvoreno priznati da to isprva nije nužno bila namjera. Naime, tekst se razvijao u hodu, pri čemu je čak oko 40% dopunjeno i/ili prerađeno još tijekom priprema za predstavu.

Još jedan za standardne mjuzikle neuobičajen aspekt "Ruže na asfaltu" je i glazbeni izraz, koji izlazi, ili barem pokušava izaći, iz okvira popa i rocka. Hajsek tako tvrdi da je riječ o "posmodernističkom djelu, koje u sebi ima glazbu s rasponom od baroka, bečke klasike i romantizma, preko stilova dvadesetog stoljeća do utjecaja glazbi različitih krajeva svijeta, poput Kube i Afrike". Pritom su instrumentalni dijelovi "varijacija jedne teme, koja se proteže kroz raličite glazbene stilove". Oni koji su već čuli songove iz ove predstave uglavnom će se složiti da oni uvelike podsjećaju na neke od hitova Bijelog dugmeta iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Darko Hajsek, međutim, ne želi otvoreno priznati da mu je upravo Goran Bregović bio jedan od glavnih uzora, nego će, umjesto toga, spomenuti kako je surađivao s mnogim glazbenicima s područja bivše Jugoslavije, i to ne samo onima iz Bijelog dugmeta, nego i s, recimo, Leibachom i Azrom. Svi su oni, pak, imali određenog utjecaja, iako skladatelj inzistira da su njegovi glazbeni interesi puno širi.

Jednako kao i glazba, i libreto je ovog mjuzikla pun proturječja. Fenomen narodnjačkih klubova u predgrađima, problematika transvestita u ruralnim sredinama ili problemi lezbijskih parova, samo su neki od motiva "Ruže na asfaltu". Igor Weidlich svoj tekst ne smatra provokativnim, nego kaže tek da "ima određenu plitkoću, u kojoj se možda mogu pronaći i natruhe nečeg dubljeg".

Bila "Ruža na asfaltu" plitka ili duboka, nema sumnje da je riječ o predstavi prema kojoj će malo tko ostati suzdržan. Tome bi, uz već spomenut skladateljsko-libretistički dvojac, trebala pridonijeti autorska ekipa, koju predvode režiser Marko Juraga i dirigent Krešimir Batinić, obojica također, kao i Hajsek i Weidlich, debitanti na području mjuzikla. S druge strane, tu je i ekipa prekaljenih "Komedijinih" profesionalaca, poput koreografa Igora Barberića, te Ervina Baučića, Dražena Bratulića, Mile Elegović i Dražena Čučeka u glavnim ulogama.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Balon - Mislav Brečić
Život je san - Rene Medvešek
Samo jučerašnja vijest - Iva Srnec
Niko i Ništ - Saša Anočić
Eurokaz Saloon
Kazališne tribine: u Eurokazu o inozemnim redateljima
Ne, prijatelj! - Saša Anočić
Kazališne srijede u KIC-u
Kazališne srijede - nove zagrebačke tribine
Kazalište - godišnji pregled 2008.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici