Milana Broš - pionirka slobodnog plesa

20.11.2007. Print | Pošalji link

Tradicionalno se prije dodjele Nagrada hrvatskog glumišta, sa sigurnošću znaju tek dobitnici nagrada za svekoliko umjetničko djelovanje, ili ono što bi se običnim rječnikom reklo: za životno djelo.

Ovogodišnji su laureati dramski umjetnik Boris Buzančić i Milana Broš. Upravo zato što puno manje ljudi zna za nju nego za njega, njezina je nagrada time vrednija i za domaće izvedbene umjetnosti važnija. Milana Broš, legendarna voditeljica Komornog ansambla slobodnog plesa ili KASP-a, prva je koja je nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo zaradila kao koreografkinja, izvođačica, promotorica i živa legenda, ali ne klasičnog baleta nego suvremenog, ili kako ga ona voli zvati, slobodnog plesa. Takvom je odlukom uspostavljen još jedan, pomalo zakašnjeli presedan u kulturi koja neklasični ples još uvijek drži na margini, i rijetko ga pripušta institucionalnom okviru.

Milana Broš rođena je 1930., ali je već nakon kratkog angažmana u Baletu HNK počela samostalno raditi najprije u Pionirskom kazalištu, danas ZKM-u, a kasnije i s grupama perspektivnih, a nezadovoljnih plesača koji su željeli nešto više. Iz te zajedničke želje, 1962. godine rođena je Eksperimentalna grupa slobodnog plesa, a iz nje ubrzo i Komorni ansambl slobodnog plesa, kroz čije su tri generacije prošli mnogi od kojih neki i danas na različite načine održavaju domaću plesnu scenu na životu. Značenje KASP-a, pored brojnih inozemnih gostovanja i nagrada dobivenih na festivalima i natjecanjima od Ljubljane, preko Palerma do Pariza, i danas je neprocjenjivo za povijest suvremenog plesa u Hrvatskoj. Upravo zato, Tjedan suvremenog plesa za svoje je jubilarno 20. izdanje upriličio «KASP Revival», a objavljen je i DVD nazvan «Kaspomanija». Milani Broš struka se tako zapravo već odužila, a Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje priznanje je i ostataka izvedbenog kolektiva.

Kao što je u svojem radu uvijek bila zainteresirana za suvremena kretanja u likovnosti i glazbi, pa je rad KASP-a neodvojiv od nasljeđa EXAT-a, Novih tendencija i Muzičkog Biennala, Milana Broš i danas aktivno prati suvremeni ples, iako ono što je sama radila čak i ne voli tako zvati: «Termin mi ne odgovara jer smatram da je svaki ples, čak i ako je klasika, suvremen zato što je postavljen u ovom vremenu.» Iako prva dobitnica nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo s područja suvremenog ili slobodnog plesa, Milana Broš nije jedna od onih koji misle da klasika i suvremenost u plesu ne mogu supostojati jer smatra da «klasika ima svoju vrijednost i poziciju i mora je biti, ali uz nju mora postojati i neki korak dalje, onaj korak koji traži nešto više.»  

Iako se s vremenske distance put Milane Broš čini logičnim, manje je poznat detalj da joj je karijeru na početku odredila fizička predispozicija. Školovana u klasičnom baletu, bila je čak i na angažmanu u HNK, ali ga je izgubila kad je – previše narasla za uobičajene gabarite balerina. Nagon za plesom bio je jači, pa je otišla svojim putem: «Ne mogu to objasniti, ali vjerojatno je isto sa sportašima. Kad je tijelo trenirano u određenom smislu, onda se više ne može stati, jer tijelo počinje komunicirati sa svijetom na drukčiji način. POkretom se ne može lagati, i ja zaista još uvijek ljude čitam po načinu kako se miču.»

Između zadanosti klasičnog baleta, i zapravo jednako strogih oblika Rudolfa Labana, po čijoj se školi u Zagrebu plesalo sve ono što nije bila klasika, Milana Broš pokušavala je, još od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća, pronaći svoj put. Zadane forme joj nisu odgovarale i zato je za svoj rad uvijek koristila samo odrednicu slobodni ples. Potvrdu svojih težnji pronašla je u razmišljanjima Johna Cagea, koji je upravo tih godina gostovao na Muzičkom bijenalu, i tu se, slobodno prepričano, dogodio sudbonosni spoj: ako je za Cagea i tišina bila glazba, za nju je i mirovanje bilo pokret. «Pokušala sam to adaptirati na rad sa svim uzrastima, od djece i početnika do profesionalaca, iako tada nitko nije u pravom smislu bio plesni profesionalac izvan klasike. Odjednom se otvorilo sasvim novo polje i tijelo se pokazalo kao fantastičan instrument koji sam po sebi zna što treba i što može napraviti ako je vezan s emocijom i mozgom.»

Ovu definiciju slobodnog plesa Milana Broš proširuje na još jedan moto, a taj glasi da je improvizacija najteži stupanj plesne umjetnosti. Proces rada u KASP-u objašnjava na primjeru koreografije za Stockhausenov «Pjev mladića u gorućoj peći», samo jednoj od onih koje su i u inozemstvu izazvale senzaciju: «Tri mjeseca smo se mučili. Glazba mi je bila izvrsna i nisam od nje htjela odustati, ali nikako nisam mogla pronaći ključ za izvedbu. I odjednom mi je sinulo – došla sam na probu i rekla im da se prime za ruke i da što god radili, ne smiju pustiti jedan drugoga. Bio je to težak zadatak, ali mislim da svaki čovjek mora proći sličnu situaciju jer to je definicija slobode. Nije sloboda raditi što god hoćeš, nego ne smetati drugome, a ipak nešto raditi.» Sloboda u slobodnom plesu relativan je pojam, kao što i improvizacije KASP-a nikad nisu bile odvojene od unutarnje koreografske, emotivne i intelektualne logike. Ipak, Milana Broš sebe nikad ne naziva koreografkinjom, nego umjetničkom voditeljicom, kako bi naglasila uzajamnost u stvaranju između nje i izvođača. Ona je davala ideju koja se bogatila kroz suradnju izvođača: «Uvijek sam mislila da ako idem na fiksnu koreografiju, što bi mi bilo najlakše, onda neka ide sve k vragu. Uvijek smo išli težim putem, i tražila sam od njih da sami dođu do toga da mogu osjetiti kad je ono što su napravili zaista dobro!»

Razvojni put Komornog ansambla slobodnog plesa, kroz tri generacije od 1962. do 1985., nije bio ni jednoličan ni lagan. Zbog beskompromisnosti Milane Broš nijedan prostor nije im ostao dugo na raspolaganju, pa gotovo i nema dvorane u Zagrebu u kojoj nisu vježbali, dok se o honorarima nije ni razmišljalo. Sve to iscrpljuje, pa nije čudno da je svaka generacija KASP-a izdržala najviše osam godina prije raspada, a onda je trebalo sve početi ponovno. Ipak, Milana Broš ostaje ponosna na ono što je napravila, zajedno sa svima koji su na iscrpljujuće uvjete rada pristajali. «Dobiti jednu predstavu nije samo stvar onoga tko vodi, nego cijelog ansambla, svih zajedno. Kad se radi gotova forma, na primjer «Labuđe jezero», «Pepeljuga» ili «Trnoružica», tada u svakom trenutku znate gdje ste, a u slobodnom plesu na početku znate što nećete, ali još ne možete znati što točno hoćete. Komad se gradi tijekom rada i zato je jako važno tko s vama to radi. Zato taj moj posao i jest najljepši, jer u njemu nisam ja velika umjetnica koja druge samo upošljava, nego je riječ o zajedničkom radu.»

Nasljeđe KASP-a ostaje nezaobilazna činjenica povijesti ne samo suvremenog plesa u Hrvatskoj, nego i avangardnih tendencija cijele polovice prošlog stoljeća. Na svu sreću, dio toga spašen je od zaborava inicijativom Hrvatskog instituta za pokret i ples, najprije kroz «KASP Revival», a kasnije i DVD-om «Kaspomanija». Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje, koju će struka dodijeliti Milani Broš 24.11.2007., zapravo je tek odrađivanje dijela velikog duga koji hrvatska kultura ima prema suvremenom plesu, kako onom od prije pola stoljeća, tako i ovom današnjem.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Izađite i zaplešite na Međunarodni dan plesa
Objavljena monografija Ane Maletić
Razvoj hrvatskog suvremenog plesa kroz životopis Ane Maletić
Milana Broš - dobitnica nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo
Milana Broš i Boris Buzančić dobitnici nagrada za životno djelo
Tjedan suvremenog plesa - velika kreativnost domaće produkcije

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici