Nastavlja se holdingizacija zagrebačke kulture

29.11.2007. Print | Pošalji link

Na otvorenju ovogodišnjeg, 40. po redu PIF-a,  zagrebačkog Međunarodnog festivala kazališta lutaka, njegova je umjetnička ravnateljica  dramatično zamolila prisutne da joj ga pomognu održati na životu.

Upućenima je bilo jasno o čemu je riječ, a čini se da se upravo to, malo-pomalo, i događa. Ili možda ipak ne. Sredinom studenog Zagrebačko kazalište lutaka otvorilo je svoju drugu scenu, iako ima netom obnovljenu staru na Tomislavovom trgu. Ta nova dvorana je u Travnom, točnije u Međunarodnom centru za usluge u kulturi koji lokalno funkcionira kao još jedan od centara za kulturu, dok je u Hrvatskoj ali i puno šire najpoznatiji po PIF-u. Centar u Travnom ima tu dvoranu odavno, i ona se završava posljednjih petnaestak godina, s tim da je posljednjih sezonu-dvije u funkciji ali bez scenske tehnike. Bio bi to još jedan primjer takozvane trajne obnove kakvi su maksimirski stadion ili sveučilišna bolnica, da se odjednom nisu pronašla sredstva s kojima je Travno dobilo jednu od najsuvremenije opremljenih kazališnih dvorana u Zagrebu. Kako je uređena, tako je predana Zagrebačkom kazalištu lutaka, a s njom i cijelo prizemlje MCUK-a, Međunarodnog centra za usluge u kulturi.

To je tek početak priče koju počinje umjetnička ravnateljica PIF-a, Livija Kroflin, ujedno i dugogodišnja, ali danas svojevoljno bivša ravnateljica Međunarodnog centra za usluge u kulturi: «MCUK je godinama čekao dovršenje velike dvorane čiju gradnju izravno vodi Grad Zagreb, ali od 1995. održava programe u maloj dvorani. Svake godine smo slali Gradskom uredu za kulturu naš prijedlog programa za veliku dvoranu, uz napomenu da smo spremni za trenutak njezinog dovršenja. Čini se da je istu stvar radilo i Zagrebačko kazalište lutaka.» Da jest, priznaje i Nikola Ćubela, ravnatelj Zagrebačkog kazališta lutaka koje je napokon završenu dvoranu gradskom odlukom dobilo na korištenje, ali samo na jednu godinu eksperimentalnog programa. «ZKL je ponudio Gradu  program koji polazi od pretpostavke da mi imamo stručno osoblje, produkciju i volju da građanima tog dijela grada ponudimo sadržaje koje prije nisu imali. Taj je program prihvaćen i zato je ZKL dobio dvoranu na korištenje, ali postojeći korisnici time nisu ništa izgubili, jer jedan centar za kulturu nema osoblje s kojim može voditi kazališnu dvoranu, a kazališna institucija ih ima.»

Dvorana u Travnom danas zaista jest jedna od najboljih u gradu, s rasponom scene od čak 15 metara, ali za njezino je dovršenje, sjeća se Livija Kroflin, trebalo dosta dugo čekati: «Nekoliko godina smo molili da se popravi krovište jer je prokišnjavalo, a onda su se odjednom našla  sredstva za uređenje krovišta i opremanje dvorane. Jedan od argumenata glasio je da je najlogičnije da se dvorana dodijeli ZKL-u jer oni imaju novu zgradu i staru opremu koju treba negdje premjestiti, ali koliko znam, za Travno je kupljena potpuno nova oprema.»

Na završetak i opremanje dvorane grad je potrošio 10.500.000 kuna. Pored tehničkih, za kazališni prelazak Save obavljene su i mnoge kadrovske pripreme. Zagrebačko kazalište lutaka često se nazivalo odlagalištem krupnog otpada, jer je ono u jednom trenutku imalo čak pet dramaturga, i to uglavnom ljude koji su u kulturnjačkim kadovskim križaljkama ostali bez pozicije. Danas situacija više nije takva, tvrdi ravnatelj Ćubela, jer je Mladen Čutura, nekadašnji prvi čovjek zagrebačke kulture, premješten u MSU, dok je Lili Štokalo, nekadašnja desna ruka ministra kulture, postala voditeljica druge scene ZKL-a u Travnom. Kako je Igor Mrduljaš zamjenik ravnatelja ZKL-a, a Zoran Mužić umjetnički ravnatelj tog kazališta, ostaje samo jedan dramaturg – Slobodan Šnajder, bivši intendant Zagrebačkog kazališta mladih. Ova je dezideologizirana brojnost u Lutkama bila česta tema gradskih tračeva i kuloarskih nagađanja, ali Nikola Ćubela objašnjava da je sve to bio dio velikog plana: «Pripreme za osvajanje druge scene traju već dvije godine. Da Grad nije prepoznao našu želju, ne bi ni odobrio zapošljavanje svih tih ljudi, koji sad imaju priliku raditi punim kapacitetom. Sigurno ZKL danas ima previše ljudi za jednu scenu, ali ih je još uvijek premalo za dvije.»

Ćubelino priznanje o planu preuzimanja
u skladu je s glavnim smjernicama sadašnje gradske vlasti, i ne samo kulturne, koja uvijek ističe da se vizije ostvaruju kvalitetnom koordinacijom i planiranjem. Tako i Duško Ljuština, član zagrebačkog Poglavarstva zadužen za kulturu, najvažnijom drži činjenicu da je dvorana profunkcionirala. Ona je tek dio njegove slike Novog Zagreba kao ne više spavaonice nego kulturnog središta s Muzejem suvremene umjetnosti, montažnim kazalištem i novom knjižnicom u Sloboštini, galerijom na Velesajmu i tko zna čime sve ne. Ipak, za dvoranu u Travnom smatra da ne treba biti programski ograničena: «U Travnom neće igrati samo predstve ZKL-a, nego i produkcija svih zagrebačkih kazališta, i to ne samo onih lutkarskih ili za djecu i mlade. Dvorana će također služiti i za sve projekte koje realizira Međunarodni centar za usluge u kulturi.» Jedan od glavnih programa MCUK-a je i međunarodni lutkarski festival PIF. Njegova umjetnička ravnateljica, ujedno i svojom odlukom bivša ravnateljica Centra, zabrinuta je za njegovu budućnost u novoj konstelaciji snaga u Travnom: «Čula sam o ideji da organizaciju PIF-a preuzme ZKL. Tek kad sam objavila svoju ostavku na mjesto ravnateljica MCUK-a, nastalo je opće čuđenje i napokon sam mogla obaviti neke razgovore koje prije nisam mogla. Tad mi je i ponuđeno da i ja zajedno s PIF-om budem preseljena u ZKL, iako me o tome nitko prije nije pitao što mislim.»

Svi se od sugovornika slažu kako je PIF respektabilna činjenica zagrebačke kulture, i ne samo zato što je i najstariji festival u metropoli. No, kultura košta, a Duško Ljuština ne može izmaknuti logici Holdinga, koji je pak vođen  prvenstveno ekonomskim principima. Član zagrebačkog Poglavarstva zagovara spajanje velikih festivala i profesionalnih institucija, ali smatra da ta činjenica ne kolidira s neovisnošću njihovih programa, i pritom navodi primjer neovisnosti rada izbornika i žirija na Danima satire u Kerempuhu, manifestaciji kojoj je ravnatelj jer je ravnatelj i spomenutog kazališta. S druge strane stoji i slučaj Festivala svjetskog kazališta, koji je, tvrdi Ljuština, cijeli milijun kuna jeftiniji otkad je u sklopu Zagrebačkog kazališta mladih. Pored toga, Ljuština navodi i da su i MCUK i ZKL institucije u stopostotnom vlasništvu Grada, pa je potpuno svejedno kojoj od njih će pripasti organizacija PIF-a. Nikola Ćubela iz ZKL-a za PIF navodno nije zainteresiran, jer s dvije scene je u stanju organizirati ono o čemu sanja, a to je razmjena svih hrvatskih lutkarskih i dječjih kazališta s onima sličnog profila u inozemstvu.

Gdje to sve ostavlja Liviju Kroflin, koja već dvadeset godina vodi PIF? Duško Ljuština osobno nema nikakvih primjedbi na njezin rad, i siguran je da će se njezin mandat u PIF-u nastaviti, iako odluka o budućnosti organizacije samog festivala još nije donesena. Livija Kroflin, međutim, smatra da će PIF u sklopu Zagrebačkog kazališta lutaka biti neki drugi PIF, a slično misli i Upravno vijeće Međunarodnog centra za usluge u kulturi kao i Savjet PIF-a, sastavljen od predstavnika Grada, Ministarstva i lutkarske struke. Duško Ljuština, međutim, već zna kako će zaobići barem dio tih ionako ne previše visokih prepreka, jer najavljuje objedinjavanje centara u Remetincu i Travnom.

Priča o dvorani u Travnom i PIF-u, koja nominalno još nije završena, pokazuje dobre i loše strane holdingizacije zagrebačke kulture. Nitko ne može imati išta protiv otvaranja kazališne dvorane u Novom Zagrebu i obaveze gradskih kazališta da dio repertoara odigraju i s druge strane Save. No,  objedine li se PIF i ZKL, bit će to presedan koji će pokazati kako zajedno funkcioniraju kazalište i festival koji nemaju istog umjetničkog voditelja, kao Festival svjetskog kazališta i ZKM, ili barem generalnog šefa, kao što je slučaj s Danima satire. Naime, nikad se nije dogodilo da selektor Dana satire ne izabere barem jednu predstavu matičnog kazališta, a i Dubravka Vrgoč se uglavnom slaže sama sa svojim odabirom. No, što će se dogoditi ako Livija Kroflin, ili netko tko dođe na njezino mjesto, odluči ne uvrstiti predstavu Zagrebačkog kazališta lutaka u svoj izbor programa PIF-a? Ili je to ipak opcija koja ima, kladioničkim rječnikom rečeno, bitno manji koeficijent od one da Livija Kroflin, koja je u ovoj priči sve više samo simbol, ostane umjetnička ravnateljica PIF-a.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
PIF 2009.
PIF 2009.
Festival posvećen kraljici lutaka
PIF 2008.
Stari PIF s novim programskim segmentima
41. PIF posvećen obljetnici ginjola
Zagrebački holding upravlja i lutkama
40.PIF Post Festum
5. Festival svjetskog kazališta: suvremenost i angažman
Čak i lutke odbijaju igrati Adolfa Hitlera?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici