Nova Carmen mogla bi izazvati i oduševljenje i zgražanje!

07.12.2007. Print | Pošalji link

Bizetova "Carmen" opće je poznat repertoarni naslov, pa bi se moglo pomisliti kako se ovom operom ne može reći više ništa novo.

No, za svoju je novu produkciju tog djela uprava zagrebačkog HNK odlučila pokušati upravo to. U odabiru dirigenta Johannesa Wildnera, koji je ravnao i lanjskom produkcijom "Don Giovannija", doduše, nema nikakvih iznenađenja, kao, uostalom, niti u pjevačkoj postavi, koju u naslovnoj ulozi predvodi uzdanica HNK-ovog ansambla Dubravka Šeparović Mušović. No, zato je režija predstave povjerena zvijezdi njemačke operne scene Philippu Himmelmannu.

Njegove režije obilježene su dobrim poznavanjem i glazbenih i vokalnih aspekata pojedinih partitura, s obzirom da je, uz opernu režiju, studirao i muzikologiju i pjevanje. S druge strane, njegove predstave često izazivaju kontroverze, s obzirom da je redovito riječ o radikalnim reinterpretacijama tradicionalnih obrazaca. Upravo zbog toga, europska kritika Himmelmanna stavlja uz bok još trojici ključnih predstavnika redateljskog kazališta na današnjoj opernoj sceni – Harryju Kupferu, Hansu Neuenfelsu i Olivieru Tambosiju.

Sâm Himmelmann, pak, ističe da čitava njegova interpretacija Bizetovog remek-djela proizlazi iz lika naslovne junakinje. Prema njemu, ona je osoba koja osjeća ljubav kao jedinu mogućnost da živi i može se nositi s činjenicom smrti, koja je ovdje stalno prisutna snaga, koju se može nadvladati i pobijediti u trenutku ljubavi. Sve to vjerojatno niti u jednom drugom opernom liku nije toliko arhaično, izravno i isključivo prisutno kao kod Carmen, te se stoga i čitava režija usredotočuje na nju, s obzirom da su u njoj utjelovljene obje temeljne činjenice života – smrt i ljubav.

Kako bi se ti aspekti što više naglasili, Himmelmann je, u suradnji s dirigentom Johannesom Wildnerom, odlučio "Carmen" radikalno skratiti. Ova nova produkcija tako će trajati niti dva sata, dakle, za više od trećinu manje nego kad se izvodi u integralnom obliku. Premda će takvo sakaćenje sakrosanktne partiture zacijelo zgroziti konzervativnu publiku, Himmelmann ovu intervenciju u tekst obrazlaže prilično jakim dramaturškim, ali i glazbenim razlozima. Konkretno, izuzeti su svi dijelovi koji u operi folkloristički i koloristički opisuju Španjolsku, a, zapravo, s pravom Španjolskom nemaju nikakve veze.

Takva kraćenja u dramskom su kazalištu već posve uobičajena, i gotovo da nitko više ne obraća osobitu pozornost na njih. No, problem s takvim zahvatima u operi jest da se njima bitno mijenja i glazbene struktura djela, koja je često posve autonomna od one dramske. Himmelmann, međutim, smatra kako je, zapravo, učinio uslugu Bizetu, koji bi, prema njemu, vjerojatno učinio isto ili slično da nije prerano umro. Naime, stav je dirigenta i režisera da se glazbena struktura, zapravo, bolje otkriva upravo ako se ključna mjesta partiture predstave u ovakvom komprimiranom okviru.
 
Iako se ova produkcija usredotočuje na Carmen, to ne znači da su preostali likovi izgubili na važnosti. No, njihova je primarna uloga ipak da oslikaju razne aspekte naslovne junakinje, što posebice vrijedi za dvojicu ključnih muškaraca u njenom životu. Escamillo je tako jednako arhaičan i intenzivan lik kao i Carmen, s obzirom da ne voli ništa drugo osim ljubavi i smrti. S druge strane, Don José je višestruk lik – on želi pridobiti Carmen za građanski život, s obitelji, odgovornošću i budućnošću, kako bi je odvukao od njenog kobnog puta, ali je, istovremeno, obilježen žudnjom i sposoban za intenzivnu ljubav. Time, međutim, ni približno nisu iscrpljene sve moguće varijacije na jednu od vječnih tema ljudskog postojanja, pa se tako može reći da José voli Carmen, Carmen voli ljubav, Micaela voli Joséa, a Escamillo voli sâmog sebe.

Philipp Himmelman je, osim protagonistima, u svojoj režiji ove opere bitnu ulogu povjerio i zboru. Premda će on u završnici djela funkcionirati tek kao promatrač i komentator, slično kao i kor u antičkoj tragediji, u prethodnom slijedu dramskih zbivanja on ima i još jednu značajnu funkciju. Naime, on s jedne strane prikazuje stražare ili neko slično zaleđe društva koje je obilježeno hijerarhijom, strukturom moći i vojskom. S druge strane, tu su i takozvani boemi, koji prividno žive slobodno. No, i kod njih se vidi da su takozvani revolucionari također razvili hijerarhiju. To pokazuje da je struktura moći uvijek ista, bez obzira je li riječ o borcima za slobodu i pripadnicima establišmenta.

Otklon od uobičajenih postava "Carmen" u ovoj se produkciji jasno prepoznaje i u još jednoj odličnoj i sve samo ne doslovnoj scenografiji Ive Knezovića, dok kostimi Petre Bongard jasno potcrtavaju suvremenost ove vječne priče o srazu Erosa i Tanatosa. Hoće li nova zagrebačka "Carmen" publiku zgroziti ili oduševiti, zasad je teško reći, iako je vrlo vjerojatno da će joj uspjeti i jedno i drugo. Prva prilika da steknete i vlastiti dojam o ovoj predstavi pruža vam se na premijeri, koja je u HNK-u zakazana za 07.12.2007. u 19:30. Ako vam se ova produkcija i ne svidi, barem vas može utješiti podatak da ćete kući doći puno prije nego da ste gledali integralnu izvedbu.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Carmen - Philippe Himmelmann
Missa Solemnis

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici