«San Ivanjske noći» – radikalno skraćeni Shakespeare u Gavelli

20.12.2007. Print | Pošalji link

U sezoni Dramskog kazališta Gavella kojom suvereno vladaju inozemni redatelji, nakon ruskog došao je red i na makedonskog Aleksandra.

Naime, prvu ovosezonsku premijeru u Gavelli, Puškinovu «Mećavu», režirao je Aleksandar Ogarjov, dok se za Shakespeareov «San Ivanjske noći» odlučio Aleksandar Popovski. Zagrebačkoj publici on je već poznat, najprije zbog legendarnog gostovanja predstave «Mamu mu jebem tko je prvi počeo», a zatim i po režiji komada «Bure baruta» istog autora, Dejana Dukovskog, u Satiričkom kazalištu Kerempuh. U međuvremenu je Popovski više-manje odustao od takozvane nove europske drame «krvi i sperme» pa se okrenuo klasici jer smatra da početak novog stoljeća zaslužuje svoj novi belle epoque, ali i zato što je shvatio da klasika i jest to što jest zato što daje odgovore na vječna pitanja. Zadnji su mu izbor, prije Shakespearea u Gavelli, bile Ovidijeve «Metamorfoze» koje je postavio u Grazu. 

Jedan od najpoznatijih Bardovih tekstova iz ranije faze, lirska komedija «San Ivanjske noći», kod nas nerijetko zvana i «San ljetne noći», po svemu sudeći će obilježiti ovu sezonu u hrvatskom kazalištu. Najprije je igran na Dubrovačkim ljetnim igrama i repriziran u zagrebačkom HNK, a nakon toga je isto kazalište postavilo i «Park» Botha Straussa koji je zapravo suvremena obrada iste stvari. Popovskog ta činjenica, naravno, ne uznemirava, jer za takvu odluku ima intimne razloge. Iako ga je postavio u suvremenijem ruhu i s bitnim kraćenjima, pa predstava traje manje od dva sata, Aleksandar Popovski vjerno slijedi dvije osnovne teme «Sna Ivanjske noći»: ljubav i snove. San ga pritom posebno zanima jer smatra da danas ima dosta sanjača, ali nema sanjara koji otvorenih očiju sanjaju nešto novo i bolje. Ova predstava dio je njegove potrage za tim novim sanjarima, a sama priča mu ne dopušta da pouzdano odgovori na pitanje o pravom vlasniku naših snova.

Vilinsko-atenski vladajući par, Titaniju i Oberona te Tezeja i Hipolitu, u Gavellinom «Snu Ivanske noći» igraju Ksenija Pajić i Hrvoje Klobučar. Zaljubljenu atensku mladost koja se izgubi u šumi i vlastitim emocijama, tumače Bojana Gregorić Vejzović, Nataša Janjić, Franjo Dijak i Sven Šestak. Ipak, glavni adut predstave je Pero Kvrgić u ulozi ostarjelog i deprimiranog vilenjaka Puka. Za Popovskog Kvrgić nosi sa sobom cijelu povijest, kao i povijest samog lika, i zato kao Puk ne može bespogovorno izvršavati zadatke koje mu daje Oberon, nego im pristupa s odgovarajućim izostankom entuzijazma i s vlastitim planom. Paradoksalno, iako nešto stariji, takav Puk nije i anđeoski eunuh nego,  baš naprotiv, satirski zainteresiran za fizičku strast. Redatelj ga uspoređuje s Balaševićevim stihom: «za njega su podjednako privlačne i vile i magarci i ljudi, važno je samo da na nekoga skače.»

Pored zaista kompliciranog zapleta koji, kao i uvijek kod Shakespearea ima osnovnu i nekoliko sporednih niti, «San Ivanjske noći» najviše se pamti po tužnoj priči o Piramu i Tizbi. To je predstava unutar predstave, koju kao dodatak sretnom završetku igra takozvana obrtnička družina ne baš previše uspješnih kazališnih amatera. Redatelji se već poslovično natječu kako što smješnije postaviti taj veliki finale, u koji se redovito upisuju i lokalno prepoznatljive karakteristike. Aleksandar Popovski pronašao je drukčiji ključ za družinu koju će u Gavelli igrati Nenad Cvetko, Ozren Grabarić, Janko Rakoš, Đorđe Kukuljica, Filip Šovagović i Ivan Đuričić. Otkriva ga, začudo, bez zadrške i najavljuje da «San Ivanjske noći» u Gavelli nema uobičjeni završetak, jer kad majstori žele odigrati svoju predstavu za atensku vlast, nju umjetnost uopće ne zanima. 

Scenografiju za «San Ivanjske noći» u Gavelli smislila je zagrebačka dizajnerska skupina Numen, kostimografiju potpisuje Jelena Proković, a koreografiju Daša Rashid. Glazbu je pak napisao Kiril Džajkovski, stalni suradnik Aleksandra Popovskog i njegov gotovo paralelni dramaturg.

Koliko je autorski tim Dramskog kazališta Gavella uspješno skratio Shakespeareov «San Ivanjske noći», premijerna publika vidjet će 20. i 21.12.2007. u  19:30. Iako jest riječ o jednom od najživahnijih tekstova uopće, nadamo se samo da nam se od tolikog spominjanja snova gledateljima neće i - prispavati.

(I.R.)

Pročitajte i ...
Vilinska kraljica – Ingrid Haller
Doc Hihót - idealist novog doba
Idealizam (ni)je donkihotizam
Niko i Ništ - Saša Anočić
Macbeth After Shakespeare - Ivica Buljan
Carstvo radosti - Miran Kurspahić
Brana - Mateja Koležnik
Pijani proces - Ivica Buljan
Gostovanja na Gavellinim večerima
Kino Lika - Dalibor Matanić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici