Histrionski dom – privatno ili 'paravojno' kazalište?

18.03.2008. Print | Pošalji link

Kad je otvoren Histrionski dom u bivšem kinu Apolo u Ilici 90, što je Zagrepčane koštalo 30 milijuna kuna, gradska vlast hvalila se kako je jednim potezom obavila dvostruku zadaću.

Mantra je glasila: smjestili smo dugogodišnje navodne beskućnike, glumačku družinu Histrion Zlatka Viteza, a pritom i svim ostalim zagrebačkim neovisnim kazalištarcima dali pozornicu. Međutim,  Histrioni nisu baš bili beskućnici, jer ipak je riječ o kompaniji koju čine velikom većinom glumci na plaći u ostalim gradskim kazalištima, uključujući i samog Zlatka Viteza koji je uredno dočekao mirovinu u Dramskom kazalištu Gavella, ali se na kraju ipak odlučio za onu višu – ministarsku i saborsku. Također, Histrionski dom od otvaranja nije ugostio neku veću količinu neovisne produkcije. Onima koje jest pripustio, nije omogućio kvalitetne uvjete rada, pa su oni uglavnom odustali i više se nisu vratili. Ukratko, repertoarno i programski, Histrionski dom je samo ono što mu ime kaže. No, Zlatko Vitez ne filtrira samo ulaz na pozornicu, nego i onaj za publiku.

Kad je 10. ožujka kazališna kritičarka Novog lista, istaknuta teatrologinja Nataša Govedić pokušala ući u Histrionski dom, na prvi zagrebački Festival kabarea Gumbekovi dani, nemalo se iznenadila. Kako je i red, ona se najavila propagandi kazališta i trebala ju je čekati njezina besplatna ulaznica, međutim kad ju je došla podići, rečeno joj je da joj je akreditacija naknadno uskraćena, a da ne može ni kupiti ulaznicu jer je predstava rasprodana. Osoba za odnose s javnošću Histrionskog doma Igor Rogina objasnio joj je pritom da ne može pratiti festival jer je Histrionski dom privatno kazalište i uprava festivala ima pravo uskratiti joj pristup.

Nataša Govedić ipak je uspjela ući na predstavu, jer je nekome dobrohotnijem od Zlatka Viteza ostala ulaznica viška. No, riječ je o još jednom slučaju brutalnog obračuna s kritikom, pa i kazališnom, ili, jednostavnije rečeno, sa svima koji misle drukčije.

Prije nekoliko godina, kad je još bio svjež na mjestu ravnatelja Dramskog kazališta Gavella, Darka Stazića toliko su razljutile video-kolumne koje je na HTV-u tada radio kazališni kritičar Tomislav Čadež, da je otvorenim pismom tražio njegovo uklanjanje s domaće kulturne scene i naravno, s malog ekrana. Također mu je i zabranio pristup u Gavellu, no sve se ipak smirilo nakon par mjeseci tijekom kojih Čadež, vjerojatno i uvrijeđen takvim postupkom, u kazalište u Frankopanskoj nije zalazio. I Nataši Govedić bio je zabranjen ulazak u Gavellu, kad je ravnatelj bio Krešimir Dolenčić. Ta  zabrana, međutim, nikad nije stupila na snagu, a i sam se Dolenčić kasnije, doduše samo privatno, ispričao kritičarki koju očito prati zla kob. Primjera ima napretek: sam je Zlatko Vitez navodno i Jasenu Boki, koji piše za Slobodnu Dalmaciju, jednom fizički onemogućio ulazak na Opatovinu, a krenemo li u povijest, našlo bi se toga još.

Nataša Govedić je, međutim, ovoga puta odlučila slučaj postaviti kao principijelno pitanje: «Mislim da se nikome tko se bavi kritičarskom strukom ne bi smjelo dogoditi da ne može pogledati predstavu, jer su sva kazališta javne institucija i zakonski nije dopustivo da se predstavniku javnosti, a to je u ovom slučaju kritičar, priječi ulazak u kazalište.» Nataša Govedić opisala je slučaj u pismu, koje je istodobno i molba za posredovanje u ovom slučaju, kolegama, ali i Ministarstvu kulture RH, kao i zagrebačkom Gradskom uredu za kulturu, obrazovanje i sport. Reakcije su bile različite, pa je tajnik kabineta Bože Biškupića sročio sljedeći cinični dopis:  «Vezano uz Vašu zamolbu za intervencijom oko 'Vitezove zloporabe ravnateljske pozicije' obavještavamo Vas da je ministar kulture mr. sc. Božo Biškupić nakon uvida u Vaše pismo u usmenom razgovor s ravnateljem Zlatkom Vitezom obaviješten da karata za navedenu predstavu više nije bilo u prodaji tj. da je predstava rasprodana. Prema našim saznanjima predstave u Histrionskom domu i inače su vrlo često rasprodane.» Pored toga, Ministarstvo smatra da nije nadležno za taj slučaj jer ne financira program glumačke družine Histrion, niti je sudjelovalo u gradnji Histrionskog doma.

Reagiralo je Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, točnije njegov predsjednik Igor Mrduljaš koji smatra da je Vitezov postupak nedopustiv, pa je službenim pismom prosvjedovao kod prvog među Histrionima i tražio od njega da se Nataši Govedić ispriča. Kritičarka Novog lista tog je dana ipak ušla na predstavu, kao i sljedećih, a u tome joj je pomogao Vladimir Stojsavljević, inače bivši pročelnik Gradskog ureda za kulturu i današnji savjetnik u istom. Ona sama o tome kaže: «U Hrvatskoj politički kanali ne funkcioniraju, pa sam privatnim Stojsavljevićevim posredovanjem uspjela i sljedećeg dana ući u Histrionski dom. No, od instanci koje financiraju Histrione i njihov festival službeno nije bilo nikakve reakcije.» Treba spomenuti da Grad Zagreb Histrionima program plaća 1.250.000 kuna, a troškove prostora još dodatnih pola milijuna.

Kad nije reagirao Grad, na članak Nataše Govedić u Novom listu reagirao je Zlatko Vitez, i to pismom u kojem tvrdi da ona, nakon svega što je i kako je pisala o njegovim predstavama, ne može očekivati dobrodošlicu u «njegovom privatnom kazalištu». Pored toga što kritičarku vrijeđa, ili misli da je vrijeđa zaključkom o njezinom imovinskom stanju zbog kojeg traži besplatnu ulaznicu, u tom nevelikom tekstu sintagmu «moje privatno kazalište» Vitez nekoliko puta ponavlja. On sam, i njegova služba za odnose s javnošću, nisu željeli davati izjave, a objašnjenje pojma privatnog kazališta ponudila je Vitomira Lončar, producentica i direktorice Kazalište Mala scena: «Mi imamo istu registraciju kao i Histrioni, svi smo umjetničke organizacije, što je i najčešći oblik organiziranja kazališta u Hrvatskoj jer ovdje prava privatna kazalište ne postoje. Kao i Mala scena, i Histrioni su sufinancirani za svoj program novcem poreznih obveznika. Samim time naš rad mora biti dostupan javnosti, pa i kritičarima.» Sličnog je mišljenja i Igor Mrduljaš: «Apsurdno je govoriti o privatnim kazalištima u Hrvatskoj, jer su svi na gradskim ili ministarskim jaslama. U tom miš-mašu se Vitez očito nije snašao.»

Kazališni kritičar odavno je opisan kao «gledatelj sa zadatkom». Kao takav on jest i glas javnosti, ili barem jedan od njezinih glasova kojeg se može čuti, ili čitati, s čime se, iako ponekad nevoljko, slaže i Vitomira Lončar: «U Hrvatskoj postoji problem evaluacije, nikako da pronađemo neki način vrednovanja našeg rada. U tom smislu, kritičarski je posao jedan od indikatora te evaluacije. Iskreno, ni ja ne volim poneke kritičare kada dođu u Kazalište Mala scena, ali moj posao je javan i mora biti na taj način dostupan javnosti, jer sam za njega i financirana.» Direktorica Kazališta Mala scena navodi i primjere iz inozemstva, gdje je situacija s ulaznicama za kritičare nešto jednostavnija: «U našoj tradiciji je da se za premijeru ne plaćaju ulaznice i da kritičari ulaze besplatno. U Velikoj Britaniji su premijerne ulaznice još skuplje, a za kritičare se organizira posebna izvedba, za koju im ulaznicu kupuju njihove redakcije. Mislim da je to bolji sustav koji sprečava i moguće sukobe interesa ili eventualne optužbe za korupciju.» No, kod nas su ipak sva kazališta financirana javnim novcem, pa cijela priča nije i ne može biti tako jednostavna. Kad kazališta budu sasvim privatne tvrtke, tad će i kazališni kritičari, ili njihove redakcije, plaćati ulaznice. Međutim, kad već kazališta, točnije njihovi programi jesu tako financirani, onda je i njihov program javna stvar, koju javnost, a u ovom slučaju njezin je profesionalni predstavnik kazališni kritičar, ima pravo vidjeti.»

Nakon slučaja kao što je ovaj, javnost bi se mogla zapitati i kome zapravo daje povjerenje za vođenje gradskih institucija, koje i plaća. Nataša Govedić smatra da to mjesto traži, ako ništa drugo, otvorenije i tolerantnije ljude: «Bilo bi za očekivati da je osoba koju smatramo kompetentnom za vođenje kazališta otvorena svim vrstama suradnje i kritike. Sad se otvara pitanje odgovornosti, ne Zlatka Viteza, nego onih koji su ga postavili u poziciju ravnatelja. Koju vrstu «paravojnog» kazališta poklanjamo Zlatku Vitezu ako se on s kritičarima, pa onda i s javnošću, može obračunavati tako da ih – isključuje?» I Igor Mrduljaš se s time slaže: «Zlatko Vitez je čovjek koji je u svojoj povijesti imao dosta neodmjerenih i nekorektnih izjava pa me ne čudi niti ovo. Govoriti o Histrionskom domu i Glumačkoj družini Histrion kao o privatnom kazalištu znači zaista svojatati nešto što ni po kojem pravu ili zakonu ne može biti njegovo vlasništvo. Čak i da jest privatno, ne znam niti jedno privatno kazalište u svijetu koje bi se usudilo potjerati kritičara kad dolazi na njegovu predstavu.»

U svemu tome, iz Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport nije se ništa moglo saznati o ovom slučaju. Od situacije jasne da jasnija ne može biti, pročelnik Pavle Kalinić jednostavno bježi, pa nas je njegova tajnica prespojila Vladimiru Stojsavljeviću, koji pak o svemu nije ništa želio javno reći, iako je bio prisutan kad je Nataši Govedić otkazana akreditacija prema izravnoj zapovijedi Zlatka Viteza. Žrtveno janje pronađeno je u liku načelnice Odjela za razvoj i programe u kulturi Laure Topolovšek, kojoj su dali da pročita  kratku i očito na brzinu smišljenu izjavu, koja kao da namjerno promašuje bit ovog slučaja jer se Gradski ured ne želi nikome zamjeriti.

«Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport smatra da svaki novinar, bilo kojeg medija, mora dobiti ulaznicu za ono što se javno izvodi. Organizator, ma kakav on status imao, treba uvjete za dobivanje ulaznica pravodobno priopćiti medijima.» Kolika je hrabrost Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport, pokazuje nespremnost svih spomenutih zaposlenika da o samovolji Zlatka Viteza i zatvorenosti Histrionskog doma za sve koji drukčije misle, kažu bilo što, ili, u slučaju Laure Topolovšek, ijednu riječ više od napisane izjave.

U razradi Programa javnih potreba kulture grada Zagreba za 2008. godinu nigdje se ne spominje Festival kabarea, što znači da je financiran iz nekih tajnih ili barem netransparentnih izvora. Pritom gostovanje iz Splita, s tri glumice i jednim pijanistom, naplaćuje koliko i Festival svjetskog kazališta gostujuću ansambl predstavu iz Rusije.   Nadalje, Histrionski dom ima šank, i na cjeniku tog šanka pečat je Glumačke družine Histrion. To znači da za razliku od Močvare i njezinog Udruženja za razvoj kulture, postoje kulturne udruge kojima je dopušteno imati i šank, a za nagradu dobiju i novu zgradu u središtu grada, umjesto da im se oduzima napuštena tvornička hala na Savskom nasipu. Kao treće, tu je i sama zgrada koja je, ponavljamo, trebala biti dom svih neovisnih kazalištaraca Zagreba, a ostala je tek Vitezovo, kako ga on, možda i s pravom zove, «privatno kazalište».

Kad se već poziva na tradiciju pučkog kazališta, ili, u slučaju Festivala kabarea, zagrebačku tradiciju varijetea, Vitez zaboravlja da ona od vlasti nisu dobivala javni novac za program ili troškove prostora. To su zaista bila privatna kazališta, a Histrionski dom, u koji «Zdravko Mamić hrvatskog kazališta» ne želi pustiti one koji o njemu pišu istinu, to nije.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Balade Petrice Kerempuha - Franka Perković
Eurokaz Saloon
Kazališne tribine: u Eurokazu o inozemnim redateljima
Cirkus između Viteza i Kralja
Je li Histrionski dom privatno kazalište?
'Gumbekovi dani' novi histrionski festival kabarea
Gumbekovi dani
PIJANA NOĆ 1918. - Lenka Udovički
Kazalište Ulysses i u sedmu godinu postojanja ulazi ambiciozno

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici