Drukčija Bosna u 'tamnom vilajetu' Dževada Karahasana

11.04.2008. Print | Pošalji link

Bosna i Hercegovina i njihova misterija česta su tema pisaca s ovih prostora, ali i šire, a glorificiranjem odnosno dekonstrukcijom iste najviše se naravno bave sami Bosanci.

U tom krdu jahača na slavi Bosne može se primijetiti nekoliko skupina. Prvi su oni koji su mit stvorili, poput Ive Andrića i Meše Selimovića, drugi su pak oni koji vrijedno rade na održavanju raznovrsnih, pozitivnih i negativnih, stereotipa o Bosni i Bosancima, a treća i najmanja skupina sastoji se od ljudi koji svemu prilaze trijezno i analitički. Jedan od trenutno najboljih predstavnika ove potonje skupine jest i Dževad Karahasan, pisac koji svoje vrijeme dijeli između Sarajeva i Graza. Karahasan je fasciniran Bosnom, i ona je njegova stalna prozna i esejistička tema, ali baš zbog svoje fascinacije on ne dopušta sebi odlazak u površnost ili prežvakavanje općih mjesta, nego realno sagledava sve mane i vrline svoje domovine.

Zato ne čudi kako se Karahasanova nova zbirka priča zove «Izvještaji iz tamnog vilajeta», a nije ni iznenađujuće što je objavljuje zagrebački Profil. Naime, ovaj pisac je svojevrsni zagrebački usvojenik: na Filozofskom fakultetu doktorirao je na temi o Miroslavu Krleži, a brojna njegova djela svoja su prva izdanja također doživjela u Hrvatskoj. S druge strane, Karahasan je i u europskim okvirima prepoznat, te su «Izvještaji iz tamnog vilajeta» istovremeno izašli u Njemačkoj, gdje mu je nakladnik ugledni Surkamp, a i dobitnik je Herderove nagrade, kojom se s ovih prostora mogu pohvaliti Mirko Kovač i Nedjeljko Fabrio.


Bez obzira na sve to, Karahasanov status u Sarajevu, gdje predaje dramaturgiju, ipak je donekle jedinstven, ali ne na do kraja pozitivan način. Njegov urednik Velimir Visković, koji je uz autora i kritičara Nikolu Petkovića publici predstavio «Izvještaje iz tamnog vilajeta», to objašnjava Karahasanovom individualnošću, koja ne prolazi dobro kada je riječ o pokušajima formiranja bosansko-hercegovačkog književnog kanona, u kojem je ovaj književnik strano tijelo, zbog svojeg izraženog individualizma.

Karahasanovi književni uzori s ovih prostora su ponajviše Krleža i Andrić, ali je njegov pripovjedni postupak i modernistički, zbog izbjegavanja linearne naracije. Visković se osvrnuo i na Karahasanov pristup Bosni i Hercegovini, koja se u njegovim djelima predstavlja kao zemlja mnogih razlika, između kojih postoji krhka ravnoteža. Za razliku od onih koji su oduševljeni bratstvom i jedinstvom bosanskih naroda, pa se pitaju otkud onda trogodišnji krvavi rat među njima, ili pak njihovih antipoda koji Bosnu i Hercegovinu proglašavaju umjetnom tvorevinom, Karahasan od razlika ne bježi, ali niti i od višestoljetnog suživota. Književni kritičar Nikola Petković u «Izvještajima iz tamnog vilajeta» ponajviše iščitava piščevu opsesiju ispisivanjem povijesti drukčijom od one službene, najčešće pobjedničke. Zanimljivo je da i Petković navodi isti primjer kao i Visković, ali da iz njega izvlači svoje neovisne zaključke.

Budući da je Asim Ferhatović Hase, danas pak vlasnik jedne od najboljih sarajevskih ćevabdžinica, izazvao toliku pažnju kod predstavljača ove knjige, i sam Dževad Karahasan  morao se izjasniti o tom primjeru, te je objasnio kako se radi o specifičnom sarajevskom estetskom osjećaju. Riječ je o tome da se pomoću humora, ljude iz javnog života, one koji izazivaju poštovanje, na taj način približava običnom čovjeku. Slijedom toga, Dževad Karahasan izdvaja humor kao najbolji način distanciranja od prevelike samozaljubljenosti. Doduše, u njegovim knjigama previše humora se baš i ne može naći, pa se čini kako on taj svoj stav ograničava na življeno iskustvo, te naglašava kako je «smijeh jedino što nas spriječava da budemo smiješne kreature koje sebe shvaćaju prokleto ozbiljno.»

Zbog svoje tematske raznorodnosti, u konačnici ipak spleta digresija koje čine veću sliku Bosne i Hercegovine, «Izvještaji iz tamnog vilajeta» su zbirka priča koja otkriva nove stvari o svojoj beskrajno eksploatiranoj temi. Njena uvjerljivost temelji se ponajviše na autorovom dokumentarističkom pristupu i želji da svoje likove predstavi toliko realno kako bi čitatelj pomislio da je riječ o stvarnim osobama. Da je to uspjelo, pokazuje i navedeni primjer švicarskog književnog kritičara koji je od Karahasana tražio broj telefona Emilijana Montecchija, glavnog i naravno izmišljenog lika priče «Anatomija tuge».

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
'Razbijeni' - stvarna, a ne stvarnosna proza
Roman 'Razbijeni' o otvorenim i gnojnim ranama hrvatske zbilje
Glavna atrakcija 32. Interlibera - 'kupi knjigu - dobij auto'
Na Putu svile - Kako nam nije lagao Jasen Boko
'Na Putu svile' - novi putopis Jasena Boke
Neven Ušumović o svojem 'Makovom zrnu'
Neven Ušumović: Zanima me implozija psihe i njene posljedice
Objavljena knjiga 'Ostatak' Toma MacCarthya
Drangulije Zorana Pilića
Objavljena knjiga 'Krimskrams' Zorana Pilića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici