Nasljeđe gubitka - roman koji se pisao osam godina

15.04.2008. Print | Pošalji link

U svijetu u kojem je i hrana brza, a raspon koncentrirane pažnje se smanjuje na sekunde, prilično je iznenađenje kada se netko godinama bavi jednom stvari.

Slučaj je to s mladom indijsko-američkom spisateljicom Kiran Desai, koja je svoj prvi roman «Halabuka u voćnjaku guava» pisala četiri godine. A da može i dvostruko bolje, Desai je pokazala na svojem sljedećem romanu, «Nasljeđe gubitka», koji je pisala punih osam godina. Vrijeme i uloženi trud su se isplatili, pa je «Nasljeđe gubitka» osvojilo Bookerovu nagradu, a time je i Kiran Desai postala njena najmlađa dobitnica.

Oba romana su se nedavno pojavila i u hrvatskom prijevodu u izdanju Algoritma, koji je nedavno i ugostio ovu mladu spisateljicu, čiji je životni put jednako zanimljiv kao i njezina književnost. Desai je rođena u New Delhiju 1971. godine, a od svoje petnaeste godine živi u Sjedinjenim američkim državama. Na univerzitetu Columbia studirala je kreativno pisanje, no prvi umjetničke poticaje doživjela je od svoje majke, poznate književnice Anite Desai, koja je za Bookera bila nominirana nekoliko puta, ali ga do sada nije dobila.

Zbog svega toga Kiran Desai, htjela ne htjela, ima jedan ambivalentan odnos prema identitetu, temi kojom se, između ostalog, bavi i u «Nasljeđu gubitka».

Kako gledate na politiku identiteta, koja je sada i u američkoj predsjedničkoj kampanja vrlo važna stvar?

Razmišljala sam o tome pišući «Nasljeđe gubitka» i to baš zbog toga što je politika identiteta u međuvremenu postala tako važna. O tome svi pričaju i stvara se određena nervoza, pa se čovjek zapita koji je uopće njegov identitet. To je sada veliko pitanje u Americi. Kako se odnositi prema svome nasljeđu, kako se definirati? Što više se time bavim, a sve to ide zajedno s pitanjima doma i pripadnosti, osjećam kako mi odgovori izmiču. Tako sam donekle postala razočarana čitavim načinom prezentacije ove teme u javnom diskursu, posebno rječnikom koji se koristi.

Emigrantsko iskustvo nije vam strano, a ono igra i važnu ulogu u «Nasljeđu gubitka». Što je za vas u tome definirajući pojam?

Pisala sam pokušavajući otkriti nekakvu unutarnju iskrenost, a shvatila sam da emigracija u sebi ima jednu vrstu neizbježnog licemjerja svih uključenih. Pokušati shvatiti svoje putovanje i razumjeti se kao emigranta, što je i prilika za promjenu identiteta, izvlači na svjetlo pitanja poput koliko se sramite što dolazite s takozvane pogrešne strane svijeta.

Nemate mjesto koje smatrate svojim domom. Je li vam to problem?

Više ne postoji čistoća doma ili ideja doma. Ne vidim smisao u borbi za zastavu ili slične simbole, to je neiskreno i nevažno. Sada osjećam da mi je jedini pravi dom pisanje, a ne neko mjesto za koje se trebam vezati, pa je tako ova knjiga bila moj dom cijelih osam godina.

Često su vas pozivali na razne konferencije o emigraciji ili multikulturalnosti, no te pozive odbijate. Zašto?

Kada pišete o emigraciji i odnosu prvog i trećeg svijeta, automatski dobivate političku platformu. No, uključivati se u takve diskusije smeta pisanju, barem u mojem slučaju. Vrlo sam svjesna da mi treba život u kojem mogu normalno razgovarati s ljudima kako bih napisala dobru knjigu. Meni trebaju ljudske, a ne ideološke priče.

Neizbježno je pitanje o utjecaju vaše majke Anita Desai, koja je također književnica? U čemu ga prepoznajete?

Odrasla sam s ritmom spisateljskog života, nisam se morala boriti stvoriti tu naviku nego mi je bila prirodna. Odrasla sam s majčinim knjigama i čitateljskim ukusom, njenim idejama o književnosti. Ona je najviše od svih razumjela moju prvu knjigu. Naravno, izvan odnosa majke i kćeri možemo pričati o našem poslu, što je velika prednost. Nedavno sam pisala nešto o Primu Leviju i Kafki, i o tome sam mnogo razgovarala s mamom, što nije svakome moguće.

Jeste li se ikada probali okušati u pisanju poezije, a obzirom na vaš tempo rada kada je riječ o romanima?

Kada sam pisala bez zapleta, čitala sam mnogo poezije, a i osjećala sam potrebu zadržavati se na svakoj rečenici, što je tipično pjesnički. Nisam se obazirala na vrijeme, pokretanje radnje ili likove, što je sve potrebno za jedan roman. Ali mislim da sam ograničena talentom, koji je upućen na prozu. Čak i kada idem čitati nešto što nije proza uvijek razmišljam o sljedećem romanu kojeg bih mogla uzeti u ruke.

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici