Grički dijalog: Sve je u krizi, ali ne i poezija?

25.04.2008. Print | Pošalji link

Jesu li još slavni samo mrtvi pjesnici, odlučile su se zapitati Jadranka Pintarić i Jagna Pogačnik, književne kritičarke koje vode ciklus tribina Grički dijalog.

Naravno, to pitanje bilo je tek naslovni poticaj na dijalog o svemu što trenutno ima veze s poezijom, a to je, barem u percepciji kulturne javnosti, njena kriza. O toj temi razgovarali su pjesnici, ali ujedno i kritičari Marko Pogačar, Nikola Petković, Tvrtko Vuković i Irena Matijašević, a najavljeni Zvonimir Mrkonjić i Krešimir Bagić su u posljednji trenutak otkazali.

Kao što su pokretačice ove teme zaključile, stoljećima su pjesnici bili učitelji života i nositelji mudrosti, a danas su to ili političari ili profesori sociologije, jedne od društvenih znanosti koja je podlegla sveprisutnoj teoretizaciji. Zato i ne čudi što su i diskutanti često spominjali razne teoretičare, pa se tako moglo čuti što su Žižek ili Bourdieu rekli o ovome ili onome. Takav diskurs sigurno je jedan od razloga za stanje u kojem se poezija danas nalazi, bila to kriza ili ne, jer se iz književne teorije otišlo u opću. Samim tim je i komplicirano na pravi način govoriti o krizi, smatra Nikola Petković, «jer tematizirati krizu znači govoriti o apstrakciji, a ne o sadržaju onoga što je do nje dovelo. Ne propituju se uzroci i tako se vrtimo u krug.»

Uzimajući u obzir današnje infotainment društvo, dakle ono u kojem se svaka informacija prezentira kao zabava, okupljeni su se zapitali što bi se dogodilo kada bi se danas pojavio jedan pjesnički genij poput Arthura Rimbauda, te bi li on uopće bio prepoznat. Odgovor na to imao je Tvrtko Vuković, odnosno teoretičar Jacques Derrida kojega je parafrazirao: «Nemoguća je, u današnje vrijeme, pojava jednog Rimbauda ili Nietzschea. A to se nadovezuje na krizni diskurs, koje društvo proizvodi i parazitira na njemu, perpetuirajući paranoidne scenarije.»

Kriza poezije, dakle, praktički je ista stvar kao naftna kriza, barem po mišljenju mnogih teoretičara. No, kao jednog od glavnih proizvođača krize, pa i one poetske, Irena Matijašević detektirala je baš teoriju i njen upliv u sve i svašta, pa se tako «na književnim odsjecima pojavljuje teorija i kulturalni studiji, gdje se onda proučavaju sapunice». Naravno, izvan svijeta teorije postoji i onaj stvarni, u kojem se poezija piše, čita i recenzira, no svatko od prisutnih imao je svoju priču strave i užasa s nekim uglednim imenima hrvatske književne scene nakon što su im napisali negativnu kritiku. Kako je hrvatska književna scena incestuozna, s čime su se složili svi na ovom izdanju Gričkog dijaloga, konkretan primjer što negativna kritika može izazvati naveo je Nikola Petković, koji je nakon jednog svog teksta postao žrtva širenja glasina od strane osobe čiju knjigu nije pohvalio.

Nakon povratka u svijet stvarnosti došlo se i do stvarnosne poezije, nastale pod utjecajem stvarnosne proze, kakvu je ponajviše i najuspješnije promovirao FAK. No, inauguralne zbirke ove poetike, one od Tatjane Gromače i Drage Glamuzine, bile su i jedine uspješne, a razlog tome je, smatra Tvrtko Vuković, činjenica da je poezija u svojoj srži mistično iskustvo, dok se forsiranjem stvarnosnosti ona pretvara u tržišnu kategoriju odnosno robu.

Odlična roba su i književne antologije, naročito one koje se usmjeravaju na hrvatsko pjesništvo, ako je suditi po njih desetak koje su se u zadnje vrijeme pojavile u knjižarama. Naravno, veliki broj tih antologija motiviran je izvanknjiževnim razlozima, pa se tako u njima prebrojavaju krvna zrnca autora ili se pjesme i pjesnici uvrštavaju prema ideološkom ključu. Ipak, preplavljivanje tržišta nepotrebnim antologijskim izletima nije ni približno toliki problem kao činjenica da je Hrvatska izgubila jednu veliku generaciju prevoditelja poezije, od Antuna Šoljana do Trude Stamać, a da se nova ne nazire. Još gore, interes za objavljivanje strane poezije kod nas skoro da i ne postoji, što može rezultirati izolacijom domaćih pjesničkih snaga od svjetskih trendova. To pak sa sobom i povlači slavljenje mediokriteta, neuvijeno je istaknuo mladi Marko Pogačar, koji «s nekima od od uglednih kritičara slavljenih knjiga ne bi ni guzicu obrisao».

Svi načeti problemi poezije u Hrvatskoj, uz napomenu da nitko nije ni pretjerano oduševljen jedinim časopisom za pjesništvo kod nas, koji je opisan kao «magazin koji mrzi poeziju iako se tako zove», u konačnici ipak ne dovode do zaključka da je poezija sama po sebi u krizi. Jer doista, dobrih pjesnika još uvijek ima, ali njihovo prepoznavanje od šire javnosti izostaje, a posljednja hrvatska pjesnička zvijezda, prošle godine preminuli Dragutin Tadijanović, zapravo je najbolji primjer izvana percipirane krize poezije. Uostalom, sve dok odgovore na važna društvena pitanja, pa i ono koje se tiče statusa poezije u društvu, ali i kvalitete same poezije, nudi jedino teorija, umjesto da poezija odgovara u svoje ime, kriza čega god još će trajati.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Književnost 2009.
Marko Pogačar u zbirci pjesama 'Predmeti' spašava srednji rod od zaborava
'Predmeti' - nova zbirka poezije Marka Pogačara
Word Express kreće na put
Word Express ujedinjava europske pisce u Istanbulu
'Gospodar Karlovca' - ritmizirani feljtoni Tomislava Čadeža
Tomislav Čadež - Gospodar Karlovca
Održana još jedna 'Razmjena knjiga'
Razmjena knjiga - odličan recept za zbrinjavanje neželjene literature
Ima li krize među pjesnicima?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici