Hiperproduktivna Irena Vrkljan predstavila svoje dvije knjige

U njemu je sadržana i bolja i lošija prošlost, a može se koristiti uspješno i za autocenzuru neugodnih iskustava, te retrospektivno stvoriti ružičastu sliku raznobojnog života. U tome je jedna od utjeha starosti, no kada je riječ o spisateljici Ireni Vrkljan, rođenoj 1930. godine, onda se lagana riješenja i ne biraju tako često. Jedan od izbora bio je i preseliti se u Berlin, iz kojeg Vrkljan i ne dolazi tako često u Hrvatsku, a još manje istupa u javnosti. Zato je njen posjet Profilovom Sajmu knjiga bio prva prilika nakon dvije godine za susret ove književnice i zainteresirane publike. Razloga za dolazak Irene Vrkljan ima više nego dovoljno, jer ona je prije koju godinu objavila „Dnevnik izgubljene mladosti“, prilično vjeran reprint njenog starog dnevnika, koji je vodila u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Iako se očekivalo kako će taj tekst ponuditi više nego dovoljno materijala za iskopavanje tračeva iz umjetničkih krugova u kojima se Vrkljan kretala, „Dnevnik izgubljene mladosti“ prvenstveno se pokazao kao kontemplativno štivo, koje ide u unutrašnjost subjekta.

U istom tonu su i njene dvije novoobjavljene knjige u izdanju Naklade Ljevak, „Svila nestala, škare ostale“ i „Pismo u pismu“. Prva je Vrkljaničino posjećivanje sličnog terena kao u jednom od njenih najpoznatijih djela, romanu „Svila škare“, no ovoga puta iz perspektive obogaćene desetljećima života, koja mijenjaju pogled na mnoge stvari. Irena Vrkljan na sve to ipak ne gleda kao na čisto autobiografsko pisanje, nego ga definirao kao «tekst o pisanju». Iako je uvijek najveću inspiraciju za stvaranje nalazila u sebi, Irena Vrkljan oduvijek je odbijala svoje djela nazivati autobiografskima, uvijek odvajajući istinsku intimu od javnoga posla. No, poticaj na pisanje „Svila nestala, škare ostale“ bio je jedan vanjski događaj, to jest njena selidba iz jednoga berlinskog stana u drugi, za nju vrlo traumatičan događaj. «Nestala svila je možda i nestala literatura, za kojom žalim. Onaj tko ostari na kraju uvijek živi u vremenu koje nije njegovo», kaže Vrkljan. «Svila nestala, škare ostale» svojevrsni su obračun sa sobom iz mladosti, koji je većinom nijansiranje argumenata, a ne borba do krvi, jer ovaj prozni rad svoje najzanimljivije dijelove nudi ispod površine teksta ili između redaka.

Kada je pak riječ o drugoj knjizi ove autorice koja se nedavno pojavila u knjižarama, ona je autorski njena točno pedeset posto. Drugu polovicu „Pisma u pismu“ potpisuje mlada osječka profesorica statistike Jasna Horvat, koja je s Irenom Vrkljan prije nekoliko godina započela intenzivnu prepisku, čiji se najzanimljiviji dijelovi sada mogu čitati i ukoričeni. Za Jasnu Horvat to dopisivanje predstavljalo je i izazov, jer, kako kaže, željela je za sebe dekodirati biografiju svoje prijateljice, ali joj se i svidjeti. Bliski odnosi s prijateljima čini se kao da su konstanta u životu Irene Vrkljan, što prepoznaje i književna teoretičarka Andrea Zlatar, naglašavajući centralno mjesto prijateljstva u autoričinim prozama, i to posebno onoga koje je povezano s artističkim usmjerenjima, a služi kao sredstvo distanciranja od nepovoljne stvarnosti.

Obje knjige povezane su naročito po lirskom pristupu stvarnosti, koja uvijek izaziva nove slike i refleksije, što ne iznenađuje kada je riječ o Ireni Vrkljan, usmjerenoj na unutarnji svijet sebe i svojih likova. „Svila nestala, škare ostale“ kao svojevrsni nastavak prethodnog romana zapravo je njegova rekapitulacija, dok se u knjizi pisama Irena Vrkljan otkriva, unatoč poodmaklim godinama, kao mladi duh koji prijateljstvo, dakle njoj najvažniji međuljudski odnos, može uspostaviti i s mlađim generacijama, pa vjerojatno i kada su u pitanju njeni potencijalni čitatelji.

(G.D.)