Malograđane vrijeme nikada ne gazi, kaže Nada Gašić

05.06.2008. Print | Pošalji link

Nedavno je novinske naslovnice i udarne vijesti elektroničkih medija okupirala istinita, ali nevjerojatna priča o lešu Zagrepčanke koji je u mumificiranom stanju pronađen u njenom stanu.

Ono što je šokiralo jest činjenica da se na ovo otkriće čekalo 35 godina, koliko je prošlo od trenutka smrti dotične, kako su naknadno procijenili patolozi. Susjedi pokojnice, većinom stariji ljudi, objašnjavali su kako tijekom tri desetljeća nikada nisu vidjeli nekoga da izlazi iz stana na zadnjem katu zgrade, ali i da to nikoga nije potaknulo zapitati se što se u tom stanu zapravo događa. Misterij je zakomplicirao i podatak kako je tijekom tri i pol desetljeća mumifikacije pokojnice netko cijelo vrijeme uredno plaćao njene režije, pa razloga za interes nadležnih službi tako nije ni bilo.

Ključan podatak u ovom malom krimiću je taj da se stan s mumijom nalazi u zagrebačkom kvartu Medveščak, dijelu grada gdje su na cijeni najviše mir i tišina, ispod kojih se, očito, kriju razne tajne. A spomenuta priča nije daleko od romana Nade Gašić «Mirna ulica, drvored», podsjećajući na podzaplet koji je u konačnom redigiranju teksta ipak odlučeno izbaciti. Jer, «Mirna ulica, drvored» bavi se baš Medveščakom, kao realnim toposom svakodnevog života ali i kao paradigmom velegradske otuđenosti.

Gašićkin roman pojavio se u knjižarama prošloga ljeta i od tada je polako, ali sigurno rasla njegova reputacija kod čitatelja i kritike, te je na kraju završio kao finalist novouspostavljene T-Comove književne nagrade. «Mirnu ulicu, drvored» odlikuje galerija fascinantnih i dobro zaokruženih likova. Zanimljiv je i autoričin razigrani stil, u kojem se navode sms-poruke, transkribiraju se snovi ili se nabraja sadržaj nečije kante za smeće. «Tretirala sam jednu ulicu koja je za mene simbolična. Htjela sam pokazati otkucaje grada i njegovih vena, a to su te male, poprečne ulice. Žile kucavice su avenije. Sve to su otkucaji grada i zato je bilo važno formirati strukturu romana i kroz sms-poruke, snove, pa čak i vreće smeća», objašnjava Gašić.

Gašić je odlučila svoju priču okvirno zapakirati u kriminalistički roman, književnu vrstu nažalost često podcijenjenu od strane akademske kritike. Ipak, krimić u formalnom smislu zahtjeva dosta pažnje i spisateljske umješnosti, objašnjava: «Potrebna je izuzetna disciplina i maštovitost, a mene je zanimalo jesam li u stanju ispričati dobru kriminalističku priču. Roman je na kraju ispao tako da se njegov podtekst izražava preko krimi zapleta.»

Još jedna posebnost ove knjige je fokusiranje na starije likove, koji se provizorno mogu podijeliti u dvije skupine: pedesetogodišnjake uništene nemilosrdnom tranzicijom i umirovljenike kojima nije ništa bolje. S obzirom da i sama Nada Gašić živi na Medveščaku, dovoljno građe za oblikovanje takve postave imala je u neposrednoj okolini, jer taj je kvart i statistički gledano jedan od najstarijih u Europi ako se pogleda starosna struktura stanovnika.

Ispod krimi-zapleta, koji se koncentrira na rješavanje jednog iznenađujućeg ubojstva, Gašić otkriva cijeli svijet zagrebačke malograđanštine, u kojem svatko ima kosture u ormaru ili se pak doslovno u njemu nalazi, kao što je slučaj s likom ostarjelog homoseksualca. S te strane onda nije pogrešno gledati «Mirnu ulicu, drvored» kao obračun spisateljice s purgerskim mentalitetom, što uostalom i ona sama ističe: »Malograđane vrijeme nikada ne gazi, jer oni tvore vrijeme. Njihove je vrijeme vječno i nepromjenjivo, jer oni žive isto i u 16. stoljeću ili danas, a živjet će isto tako i u 22. stoljeću. Malograđani stalno čuvaju svoju poziciju, jer se u njoj osjećaju dobro, i tu pomaka nema.»

Odnos ove Zagrepčanke prema gradu u kojem živi skoro cijeli život oscilira između privrženosti i odbijanja. Gašić zato naglašava kako život u nekom gradu i inače izaziva otpor prema istome i njegovim običajima, te da joj uopće nije bilo teško zagrebati ispod uglancane srednjoeuropske površine i otkriti mnoge ne tako lijepe karakteristike Zagreba. «Mi smo previše malograđanski orijentirani prema ovome gradu da nam ne pada na pamet kako ne postoji literatura koja uzdiže jedan grad, osim ako je riječ o došljacima i prolaznicima. Moći ćete pročitati divne stranice o Veneciji od Brodskog ili o Aleksandriji od Durrella, ali ništa dobro od ljudi koje tamo žive. Mi smo nekim nevjerojatnim razlogom vječno usmjereni na to kako je nužno laskati vlastitom gradu.»

Još jedna zanimljivost ovog romana jest pozicioniranje priče u jasno određeno vrijeme, odnosno ljeto 2003. godine. Zagreb je ljeti karakteristično prazan grad, a oni koji u njemu ostaju prže se na usijanom asfaltu, što je za Gašić bio dobar način za guranje svojih likova preko granica uobičajenog.

Iako je ovo, u 57. godini života, prvi roman Nade Gašić, ona se ipak ne smatra književnom debitanticom, s obzirom da se književnošću bavi cijeli život, još od kada je diplomirala sociologiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sedamdesetih godina. Od tada se većinom posvetila znanstvenom i prevoditeljskom radu, između ostaloga prevodeći Hašekovog «Dobrog vojnika Švejka» na hrvatski, te gostujući kao profesorica hrvatskog na sveučilištima u Pragu i Brnu. Njeno zakašnjelo prebacivanje na prozu svakako se čini kao prava odluka, jer «Mirna ulica, drvored» ispunjava očekivanja i kao freska grada i njegovih malograđana, i kao napeti krimić.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Nagrađen krimić Nade Gašić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici