Pop kultura u socijalizmu: dobra stara vremena?

15.07.2008. Print | Pošalji link

Panonski mornar Đorđe Balašević tijekom devedesetih godina bio je poznat kao čovjek koji ne poznaje odnosno priznaje novonastale granice među bivšim jugoslavenskim republikama.

Svugdje je mogao okupiti tisuće ljudi na svojim petosatnim koncertima, koji su u sebi spajali glazbu, politiku i nostalgiju za dobrim starim vremenima, a Balašević se predstavljao kao simbol zdravog razuma i zdravih dobrosusjedskih odnosa. Njegova vjernost ideji Titovog bratstva i jedinstva u to se vrijeme činila poput miroljubive oaze unutar ratnog vremena, no desetljeće prije Balašević je bio na braniku režima.

Kada su 1982. godine slovenski Pankrti dobili nagradu Sedam sekretara SKOJ-a Đole se u tisku oglasio otvorenim pismom, u kojem je kao zabrinuti građanin SFRJ zavapio kako je moguće da rušitelji socijalističkog poretka, kako je nazvao Pankrte, dobiju jednu tako važnu režimsku nagradu. Ta pomalo shizofrena Balaševićeva pozicija danas se pak može uzeti kao tipičan primjer stanja popularne kulture u socijalizmu, kada je ista u podjednakoj mjeri bila u službi režima ili ga je, koliko je bilo uopće moguće, podrivala.

U današnje vrijeme, kada se hrvatska pop kultura većinom sastoji od Big Brothera, Farme i Simone Gotovac, pogled unazad otkriva jedno bogato i kontroverzno, ali i herojsko razdoblje, u kojemu je pop kultura imala društveno mnogo veći kulturni značaj i utjecaj nego što ga ima danas, osim ako se kapitalistički konzumerizam ne uzima kao vrhovno mjerilo. Zato i ne čudi kako se u području društvenih znanosti polako ali sigurno budi interes za ovu temu, u međuvremenu oslobođen ideoloških opterećenja nacionalizma i jugonostalgije.

Prvi takav primjer bila je knjiga Igora Dude o širenju potrošačkog mentaliteta koja se pojavila prije koju godinu, dok se od nedavno u knjižarama može naći «Izgubljeno u prijenosu – pop iskustvo soc kulture» Reane Senjković. Ova knjiga bavi se analizom djevojačkog časopisa Tina, koji je izlazio sedamdesetih godina prošlog stoljeća, no kroz taj primjer može se sagledati sva kompleksnost pop kulturne proizvodnje i uvoza za vrijeme SFRJ. Senjković je ovoj tematici pristupila kao etnologinja, ali i preko teorije kulturalnih studija, otkrivajući tijekom svojeg istraživanja mnoga proturječja i napetosti u odnosu pop kulture i režima, koji se nikada nije uspio do kraja kategorički postaviti prema ovom društvenom fenomenu.

Naravno, svaka priča o pop kulturi zahtijeva i definiranje iste, no to nije nimalo lagana stvar, objašnjava Senjković, navodeći poznati rad Stuarta Halla «Notes On Deconstructing The Popular» koji započinje tvrdnjom kako je nemoguće definirati pojmove «kultura» i «popularno», a kamoli kada ih se spoji u jedan. Reana Senjković se u svojoj analizi Tine povela primjerom poznatog istraživanja Angele McRobbie, koja je svoju pažnju usmjerila na Tinin britanski ekvivalent, magazin za djevojke Jackie. Obje su ove tiskovine izlazile u istom vremenskom periodu, ali u drukčijem društvenom uređenju, pa je Senjković zanimalo koliko takav pristup može primijeniti u našem kontekstu, nadovezujući se, dakle, na analizu Angele McRobbie.

Tako se ispostavilo da je Tina funkcionirala kao pomalo začudan spoj socijalističke ideologije, uobičajenog djevojačkog časopisa i promoviranja tipično zapadnih ideja, a te tri strane su se pokušavale uklopiti zajedno. Ono što je zanimljivo spomenuti jest da je jugoslavenska Tina imala mnogo otvoreniji i pozitivniji stav prema seksualnosti, pa su se u njoj tako mogli naći članci o kontracepciji i sličnim temama, dok je sve to bilo potpuno odsutno iz Jackie. Također, neke vrijednosti koje je Tina promovirala i danas bi trebale biti aktualne, smatra Senjković, kao što je činjenica da su na naslovnicu Tine mogle doći samo odlične učenice, a duge noge i lijep izgled nisu ništa značili bez uspjeha u školi.

«Izgubljeno u prijenosu» ima četiri dijela od kojih se jedan bavi analizom Tine, dok ostali opisuju širi kontekst tadašnjeg vremena i odnos režima prema pop kulturi. Komunisti nisu a priori imali negativan stav prema istoj, pod uvjetom, naravno, da se ona uklapa u njihov idejni svijet, pa je tako režim proizvodio veliki dio jugoslavenske pop kulture, čega su najpoznatiji primjer partizanske epopeje «Sutjeska» i «Neretva». Zbog svega toga važno je, kad se pristupa ovoj tematici, zadržati otvoren pogled na stvar, što ističe i Lada Feldman Čale, profesorica na Filozofskom fakultetu. Ona ističe kako je jedna od najvećih vrijednosti knjige Reane Senjković baš ta otvorenost i izbjegavanje isključivosti, što, kako tvrdi Feldman Čale, valja shvatiti kao želju da se izbjegne ili-ili pozicija.

Službeni stav prema pop kulturi artikulirao je, između ostalih, i Stipe Šuvar, čije je teorijske radove na ovu temu Senjković suprotstavila idejama Georgea Orwella, još jednog tvrdokornog ljevičara. Orwell je već krajem tridesetih godina dvadesetog stoljeća pisao o ideološkom potencijalu masovnih medija kao ključnih aktera popularne kulture, no Šuvar, iako načelno pobornik pop kulture, prema svemu tome imao je elitistički stav. To potvrđuju i istraživanja Maše Kolanović, znanstvene novakinje na Filozofskom fakultetu, koja upravo radi na doktoratu koji se dotiče pop kulture u socijalizmu. Ona o Stipi Šuvaru kaže kako je pokušao naći idealnu pop kulturu socijalizma, ali se u konkretnim situacijama ta vizija približavala elitnoj kulturi.

Reana Senjković naglašava kako je u cijeloj priči vrlo zanimljiv i dijalog koji su tadašnji vlastodršci i ideolozi vodili s praktičarima i proizvođačima popularne kulture u SFRJ, koji se mijenjao s vremenom. Sličan pristup pojavio se u isto vrijeme i u akademskim krugovima, posebno kada je riječ o književnosti. Ekipa predavača sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a među njima neka iznimno ugledna imena, kao što su Viktor Žmegač i Milivoj Solar, u jednom se trenutku počela baviti i tom temom, no rezultati nisu bili pretjerano pozitivni, ističe Maša Kolanović: «Oni su krenuli iz početka s idejom kako treba trivijalnu književnost pripustiti unutar polja akademskog proučavanja, a sve je završilo sa zaključkom kako je takva književnost loša.»

Od uspostave socijalističke Jugoslavije pa do njenoga kraha popularna kultura prošla je nekoliko faza. Jedna od apsurdnijih je ona prva, kada je socrealizam bio od vlasti propisan književni pravac, što je dovelo do pisanja romana koji su revoluciju i upravo završeni rat trebali učiniti privlačnim za široke narodne mase. Poznati primjer toga jest roman «Sinovi slobode» Josipa Barkovića, koji funkcionira kao partizanska romansa, ili, kako ironično veli Kolanović, «Ratovi zvijezda smješteni u Liku».

Prekretnica se događa pedesetih godina, kada Tito konačno raskida sve veze sa Staljinom, a jugoslavenska, a time i hrvatska, kulturna scena se donekle liberalizira, otvarajući se utjecajima Zapada. Kao jedan od rezultata tog otvaranja pojavljuje se takozvana «proza u trapericama», kako ju je nazvao Aleksandar Flaker. Ovaj književni podžanr pretežito se bavio životima mladih u SFRJ, koji nisu uvijek bili onakvi kako se očekivalo, pa je Alojz Majetić doživio da njegov roman «Čangi» bude zabranjen, jer nije opisao poželjnu sliku omladinskih radnih akcija.

Dean Duda s Filozofskog fakulteta, koji je pratio nastanak «Izgubljenog u prijenosu» Reane Senjković, posebno hvali njezine inovativne istraživačke metode i teorijske postavke, koje predstavljaju novum u Hrvatskoj kada je riječ o znanstvenim djelima iz područja kulturalnih studija. On također naglašava kako je u socijalizmu postojao društveni imperativ ispravnog odgajanja mladeži, kao i slavljenja iste kao jedine budućnosti, a to se najbolje vidi u brojnim dječjim serijama i filmovima: «Ako pogledamo vrijeme od 2008. do 1990. godine primijetit ćemo da imamo dva dječja filma i jednu seriju, dok se u osamnaest zadnjih godina komunizma, dakle od 1972. godine pa do 1990., može vidjeti jasna namjera ideološke konstrukcije djetinjstva kroz brojne filmove i serije.»

Zanimljiv primjer kombiniranja vladajuće, socijalističke ideologije s najočitijim predstavnikom zapadne popularne kulture, a to je rock glazba, navodi i Reana Senjković. U pitanju je pjesma «Ivo Lola» Korni grupe, koja je bila veliki hit u vrijeme svojega pojavljivanja, a riječ je o prepjevu pisma koje je Ivo Lola Ribar poslao svojoj djevojci prije smrti. To je tek jedan od brojnih primjera simbioze komunističkog režima odnosno njegove službene ideologije i popularne kulture, a naročito glazbe. Stariji se sigurno sjećaju i velikih hitova Zdravka Čolića «Druže Tito mi ti se kunemo» ili uvijek bratstvo-jedinstveno pravovjernog, već spomenutog Balaševića i «Računajte na nas».

Pristup ovom području povijesti u međuvremenu se polako oslobađa ideološkog, te oslanja prvenstveno na znanstveno, što je posebno važno ako se u obzir uzme što sve pop kultura socijalizma nudi zainteresiranima. Između državne politike i umjetničke kreativnosti, a sve reflektirano kroz tadašnje medije, stvoreno je more uspomena u kojem su se mnogi od nas kupali. Danas plivamo u drukčijim vodama, ali se bez trunke jugonostalgije može reći kako su antirežimski Pankrti, u paketu s njihovim režimskim kritičarem Balaševićem, neupitno veće pop kulturno bogatstvo i dostignuće nego trenutno aktualni Marko Perković Thompson. Bila su to doista dobra stara vremena.

(G.D.) 

Pročitajte i ...
Izgubljeno u prijenosu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici