David Albahari se grozi upotrebe pisaca u politici

09.06.2007. Print | Pošalji link

Egzil je riječ koja je stvorila mnoge književne karijere. Čak štoviše, mnogih karijera uopće i ne bi bilo da se piscu egzil nije dogodio.

Raspad Jugoslavije i svi ratovi koji su uslijedili doveli su do toga da su mnogi pisci izabrali odlazak u inozemstvo, ili su pak morali otići. Takvih primjera bilo je i prije, a jedan od najpoznatijih je odlazak Thomasa Manna iz nacističke Njemačke, ali je razlika u tome što Mann svoj književni ugled nije izgradio na protivljenju nacizmu, kao što su ga neki s naših prostora izgradili prije zbog protivljenja nacionalizmu, nego zbog velikog književnog talenta i rada. S vremenom je egzil u nekim slučajevima, osim osobne tragedije, postao i marketinški trik, kojim se prodaju knjige, posebne jedino po tome što su nastale u egzilu ili se njime bave.

Naravno, uvijek ima izuzetaka, koji su svoj spisateljski rad odvojili od dnevne politike i nisu ga promovirali preko pravovjernih političkih stavova, a istovremeno su itekako bili angažirani pomažući drugima. Najbolji primjer toga je srbijanski pisac David Albahari, koji je ovih dana posjetio Zagreb, nastupajući u sklopu Festivala europske kratke priče. Albahari je od 1990. do 1994. godine bio predsjednik 'Jugoslovensko-jevrejske zajednice', koja je, između ostaloga, slala humanitarnu pomoć napadnutom Sarajevu, te pomagala ljudima da izađu iz opkoljenog grada. No, ta vrsta društvenog angažmana za Albaharija nema nikakve veze s činjenicom da je on po zanimanju pisac, jer ne vjeruje da pisac zna nešto bolje od bilo kojeg drugog čovjeka samo zato što je pisac, te se grozi, kako kaže, «upotrebe pisaca u politici».

Albahari je 1994. emigrirao iz Beograda u kanadski Calgary, gdje i danas živi. Za njega je ta promjena sredine u kreativnom smislu bila izrazito plodonosna, te je u međuvremenu objavio nekoliko zbirki priča i romana, ubrzavajući svoj radni tempo. Za roman «Mamac» iz 1996. godine dobio je uglednu NIN-ovu nagradu, ali ono što još više iznenađuje je činjenica da je Albahari jedan od najčitanijih pisaca u Srbiji, unatoč svojem ponekad radikalnom postmodernizmu, sklonosti formalnom eksperimentiranju i hermetičnosti. Kada je u pitanju mogući povratak iz emigracije, Albahari to promatra na sljedeći način: »Naprosto mislim da je za pisce Europa bolje područje, zbog raznolikosti jezika i država. S druge strane, u Kanadi sam s obitelji, i sve dok djeca ne napuste svoje roditelje, tj. mene, taj povratak nije moguć, iako na tome radim.»

Još jedna laskava titula kojom se Albahari može pohvaliti je ta da je on najprevođeniji suvremeni srbijanski pisac, a u nekim dijelovima Europe, na primjer u Njemačkoj, čak i neka vrsta književne zvijezde. Albahari se i sam bavi prevođenjem s engleskog, koje za njega predstavlja i učenje, te priznaje kako «potkrada autore koje je prevodio». Taj spisak je poprilično impresivan i na njemu se nalaze, između ostalih, Vladimir Nabokov, Thomas Pynchon, Saul Bellow, Sam Shepard i John Updike, koje itekako vrijedi potkradati. Njegov prevoditeljski angažman se u zadnje vrijeme donekle promijenio, jer se sada mnogo više koncentrira na vlastito pisanje. Ukoliko naiđe na nekog autora koji ga oduševi, onda se ipak posveti prijevodu, a posljednji primjer toga je američki pisac indijanskog porijekla Sherman Alexi.

Ako se uzme u obzir da je Albahari predvodnik postmodernizma na prostoru bivše Jugoslavije, nije iznenađujuće kako je «Uliks» Jamesa Joycea roman koji ga oduvijek opsjeda. Razmišljao je čak i o tome da napiše reinterpretaciju u kojoj bi radnju romana iz Dublina preselio u Beograd. No, ponajviše od svega ga u vezi Joyceovoga remek-djela fascinira njegova originalnost. Albaharija posebice privlači svijest, koju je Joyce imao pri pisanju «Uliksa», o tome kako piše knjigu kakvu do sada nitko nije napisao.

Generacijski gledano, u glazbenom smislu David Albahari je pripadnik novog vala, što je pokazao i svojom zbirkom «Fras u šupi» iz 1984. godine, na kojoj je surađivao s članovima Električnog orgazma. Deklarirao se i kao «dijete rock'n'rolla», pa nas je zanimalo koliko se taj stav promijenio s godinama: «Još uvijek se ne osjećam kao djed rock'n'rolla, jer ako Mick Jagger i Keith Richards mogu izdržati, onda mogu i ja. Za mene rock nije sredstvo nostalgije, nego način da zadržim mladost. Zato se trudim pratiti što se zbiva u glazbi i otkrivati nove bendove, te na taj način pokušavam potvrditi sebi kako je neka vrsta vječne mladosti moguća.»

Iako je vječna mladost, za sada barem, još uvijek nedostižna, čini se da će Albahari naći svoje mjesto u vječnosti prvenstveno kao književnik. Ako već ne u vječnosti, onda zasigurno u svakoj relevantnoj europskoj povijesti književnosti, što je postignuće koje je na ovim prostorima uspjelo samo nekolicini pisaca, poput Ive Andrića ili Danila Kiša.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Nadežda Čačinović - 'Zašto čitati filozofe'
Posveta Novom valu u časopisu 15 dana
Časopis 15 dana posvećen Novom valu
Književnost - godišnji pregled 2007.
Počinje novo izdanje Festivala europske kratke priče

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici