'Pustinje' - fikcionalna autobiografija Rade Jarka

08.08.2008. Print | Pošalji link

Jedan od posljednjih romantičnih zaljubljenika u tuđu i svoju književnost, Rade Jarak je objavio novi roman.

Iako nikad nije bio pod svjetlima reflektora, on ipak nije nepoznato ime domaće književnosti – sasvim solidan opus sastavljen od uglavnom proze, točnije romana, osigurao mu je status kojim gotovo da može biti zadovoljan. Pridoda li se tome i književna kritika kojom se također bavio, ili trajni angažman na promociji književnosti – preko međumrežja ali i časopisa Knjigomat – riječ je o čovjeku kojem književnost znači puno više od načina zarade ili usputne razbibrige. Pritom je po formalnom obrazovanju slikar, da bi slika bila još jasnija, ili zamagljenija, ovisi s koje strane se gleda, i to porijeklom iz Dubrovnika.

Ova posljednja dva podatka ključni su za nekoliko Jarkovih romana, među kojima je najnoviji onaj naslova «Pustinje», nedavno objavljen kod zagrebačke kuće Litteris, u kojem Jarak potpuno odustaje od čak i pokušaja povezane priče, i iznosi ono što bi drugi nazvali «Zapisi iz djetinjstva». Riječ je o svojevrsnom nastavku, ili prethodniku, romana «Duša od krumpira», kad je u središtu bio mladić, dok «Pustinje» piše i osjeća bezimeni dječak nedefiniranog identiteta. Točnije, njegov identitet preslikava podjednako okolina i okoliš, pa zato Jarak, koji ipak priznaje da su «Pustinje» autobiografska knjiga, prije autobiografije stavlja i odrednicu – fikcionalna.

Prvi dijelovi romana nastali su prije petnaestak godina, kad je čitajući Alaina Robbe-Grilleta i Danila Kiša, Rade Jarak poželio pisati nešto slično i u tom stilu jer, kao i uvijek, on ne može zaobići velike autore kojima na svoj način odaje počast i svojim pisanjem. No, fragmenti koji čine današnji roman «Pustinje» nastajali su usput, a u knjigu ih je autor povezao na nagovor redakcije slovensko-srpskog književnog časopisa Balcanis, gdje je prvi put i objavljen. Formalno, iako je riječ o bitno manje povezanim fragmentima, «Pustinje» s «Dušom od krumpira» i dijelovima «Enciklopedije očaja», što su posljednje dvije Jarkove knjige prije ove, dijeli istu pripovjednu poziciju: «Prvo lice me uvijek privlači jer, pogotovo ako nema imena i ako je čitatelju potpuno nepoznato, njegova okolina postaje tajna, dok informacije koje dolaze iz svijeta oko pripovjedača uvijek mogu biti dvosmislene.» 

Rade Jarak je i naslov svoje nove knjige preuzeo od jednog velikana svjetske književnosti – Fernanda Pessoe, čija pjesma završava stihom «Velike su pustinje i vrijeme je da se krene». Introspektivni i fragementarni roman «Pustinje», možda, ali i ne samo zato što je smješten u Dubrovnik, čitatelje može podsjetiti na novi uradak Mirka Kovača «Grad u zrcalu». Sličnosti ima, pa Jarak priznanje da su ti romani komplementarni, ali ima i razlika. Na primjer, umjesto kao posveta ocu, ili obračun s njim, što je kod Kovača provodni motiv, Jarak se više bavi naizgled perifernim članovima obitelji – tetkom i dundom. I tu je Fernando Pessoa i njegova specifična književna pojava, ili nekoliko njih, bio presudan: «Kiš ili Bruno Schulz, moji nedostižni uzori, imaju sasvim izgrađene obitelji s jasnim obiteljskim stablom, pa se zato i njihove priče i knjige razvijaju logičnim slijedom. Pessoa je naprotiv imao razmrvljenu obitelj, što je rezultiralo njegovim različitim identitetima. Zato sam u ovom romanu htio imati takvu obitelj, koja onda donosi i razmrvljenu priču ili -  fragmente.»

Fragmentarni roman «Pustinje» začinjen je i likovnim dodacima, što nije čudno kad je u pitanju autor koji zaista jest slikar, ali i čije slikarsko oko u književnosti, kako je već potvrdila kritika, više ne treba isticati. Po uzoru na Andrea Bretona, Jarak je u «Pustinje» stavio fotografija Marka Ercegovića, vlastite crteže, obiteljske fotografije i slično. Taj likovni segment, naravno, nije tek u funkciji lijepih slika na kojima se odmaraju oči umorne od čitanja nego pokušaj proizvodnje dodatnog značenja samog teksta, iako je te dvije funkcije ponekad teško razlučiti.

Od razmišljanja dječaka suočenog s besmislenošću niše u dubrovačkim zidinama, preko budućeg pjesnika zagledanog u ptice, do nepristranog promatrača obitelji u svakodnevnom nefunkcioniranju, pripovjedač romana «Pustinje» može i ne mora biti prepoznat kao autor sam. Rade Jarak priznaje da jest riječ o autobiografiji, ali zadržava mogućnost «lažnog sjećanja», onoga za što ne može biti siguran koliko je mašta nadgradila memoriju.

Iako bi se, kad je riječ o Jarkovom opusu, najprije trebalo baciti na roman «Duša od krumpira», «Pustinje» su njegov dostojni nasljednik i potvrda da, nakon ranijih eksperimentiranja s pričom smještenom čak i u potpuno nepoznati kontekst, ovaj autor svakim objavljenim djelom postaje sve zreliji i, ako nije pretenciozno ustvrditi, sve bliži svojim uzorima. Riječ je o knjizi koja nije za plažu, ali jest za sate u kojima čitatelj pokušava pobjeći svakodnevici i, makar i preko tuđe, pisati svoju fikcionalnu autobiografiju.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Dok su dinosauri hodali Istrom...
Festival fantastične književnosti otkriva istarske dinosaure
Bogat program na 6. Zagrebačkom sajmu knjiga
Gužva u programu Zagrebačkog sajma knjiga
Rade Jarak objavio novi roman
Kratka priča na festivalu
Knjigomat prešao iz virtualnog u stvarni časopis

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici