Julijana Matanović ne boji se tuđih književnih likova

20.10.2008. Print | Pošalji link

Hrvatska nikada nije bila dobra prema svojim književnicama. Zagorka je umrla zaboravljena i siromašna, a slična sudbinu jedva je izbjegla i legendarna Vesni Parun.

Dubravka Ugrešić već godinama živi u inozemstvu i bojkotira domovinu, koja je početkom devedesetih, vođena valom nacionalizma, bezrazložno odbacila nju kao «vješticu iz Ria», kako ju je ozloglašeno opisao Globusov investigativni. Njezina vještičja sestra Slavenka Drakulić u međuvremenu je rehabilitirana, između ostaloga i zbog toga što bi bilo apsurdno i neprofesionalno ignorirati sve njene međunarodne uspjehe. Ivana Sajko se pak bori s refleksnim svrstavanjem u nedefinirano žensko pismo, što njene drame ne zaslužuju. Među svim tim reprezentativnim primjerima ove ili one vrste neprilagođenosti našoj književnoj sceni, kojom i dalje drmaju većinom muškarci, nalazi se i Julijana Matanović kao primjer da uspjeh nije nemoguć, pod uvjetom pristojnosti koja prelazi sve razumne granice.

Matanović je u drugoj polovici devedesetih debitirala romanom «Zašto sam vam lagala», koji je doživio za naše prilike nevjerojatnih četrnaest izdanja. Drugi roman, opet donekle autobiografski intonirani «Bilješka o piscu» iz 2000. doživio je deset, a komercijalno uspješna su bila i dva sljedeća, iako u manjem opsegu. Iako joj kritičari nisu baš uvijek bili naklonjeni, Julijana Matanović je nastavila pisati prozu, uz svoje stručne tekstove kao profesorica na Filozofskom fakultetu, a njen najnoviji roman svojevrsna je sinteza je ova dvije stvari. «Tko se boji lika još», u izdanju Profila, nominalno je roman, no njegov podnaslov «Priprema ispita iz nove hrvatske proze» donekle otkriva o kakvom je štivu riječ. Matanović je u prozni okvir o studentici koja priprema zadnji ispit na studiju kroatistike ubacila pozamašan broj eseja u kojima progovaraju mnogi likovi iz hrvatske književnosti, a ova knjiga za nju ima i posebno značenje: «Ovu knjigu najviše volim, iako to može zvučati licemjerno. U nju je uloženo najviše ljubavi prema književnosti i rekla bih da će je kritika prihvatiti sa zanimanjem. Hoće li to zanimanje biti pozitivno ili negativno, to me u ovom trenutku nije briga, jer ja iza ove knjige stojim bez obzira na sve, kako bi rekli naši političari. Jednostavno sam osjetila da više ne želim svakome biti dobra curica i pisati o svom odrastanju.»

Većina tekstova u knjizi prvotno su nastali kao kolumne u Vjesniku, a Matanović ističe kako se u «Tko se boji lika još» može primijetiti veliki odmak u odnosu na njezine prijašnje knjige, koje su se gledale kao autobiografsko štivo: «U zemlji gdje su svi rođaci tako je najlakše, a u ovoj knjizi ima puno mene, no sumnjam da će je ocijeniti autobiografskom.» «Tko se boji lika još» pozamašno je štivo od 450 stranica, pa se na prvi pogled može učiniti kako Matanović i nije napravila neku selekciju likova koje je odlučila oživjeti, a tu su i mnogi uobičajeni osumnjičeni, poput Krležinog Filipa Latinovicza. Ipak, selekcija je napravljena, i to po kriterijima da ti likovi imaju pravo komentiranja naše zbilje, zbog svoje kontinuirane aktualnosti.

Kad su tu već svi muškarci hrvatske proze od realizma nadalje, očekivan ali i pozitivan pomak predstavlja želja Julijane Matanović da otkrije i neke zaboravljene ženske likove, kojih kod nas ionako nema u odgovarajućem broju. No, kroz tu potrebu za revaloriziranjem Matanović je ukazala i na općeniti položaj spisateljica kod nas, koji je i dalje sporedan. Već spomenuti Miroslav Krleža je stvorio nekoliko pamtljivih ženskih likova, najprije pohlepnu nimfomanku barunicu Castelli, čija se transgresivnost dugo ignorirala. No, Matanović je uz nju odlučila izdvojiti i manje poznatu glavnu junakinju Krležina zaboravljenog ljubića, «Tri kavalira gospođice Melanije», jer «njezine glavobolje i muškarce treba opet otkriti».

Kao komentar konstantne napetosti koja kod nas vlada kada je riječ o književnosti i njenom valoriziranju, te onome što Julijana Matanović naziva «incestuoznošću hrvatske kulture», «Tko se boji lika još» završava jednim zanimljivim uljezom, a to je Helene iz «Flaubertove papige» Juliana Barnesa. «Nju sam izabrala jer se hrvatski književni junaci i junakinje ne mogu međusobno dogovoriti tko će zatvoriti priču. Dakle, to je tipična situacija hrvatskog, malog, kolonijalnog mentaliteta.», kaže Matanović.

Teško da će se ova knjiga čitati kao obračun s našim kolonijalnim mentalitetom, kakvih ionako nije bilo mnogo. Temeljna potreba ove autorice da se nikome nikada ne zamjeri, pa čak i kada tvrdi da to ne izbjegava, «Tko se boji lika još» čini ponajviše odličnim štivom za studente koji pripremaju ispit iz nove hrvatske proze, kao što uostalom glasi i podnaslov ove knjige Julijane Matanović. A koliko je ova spisateljica i profesorica omiljena pokazuje i www.julijana-matanovic.com, jedna od rijetkih fanovskih internetskih stranica posvećenih našem  književniku, odnosno, u ovom konkretnom slučaju, književnici.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Transantlantic mail - Miljenko Jergović & Semezdin Mehmedinović
5 godina Književnog kluba Booksa
Booksa navršila 5 godina
Julijana Matanović - omiljena hrvatska književnica
'Incest' pod okriljem Vjesnikove književne nagrade?
Dubravka Oraić - Tolić
Vedrana Rudan

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici