'Od kiča do campa' - knjiga Sanje Muzaferije

28.10.2008. Print | Pošalji link

Camp je u javni, ali i znanstveni diskurs ušao 1964. godine, i to zahvaljujući danas slavnom eseju Susan Sontag «Bilješke o campu».

Ova teoretičarka je pokušala definirati određeni estetski osjećaj koji je isprva primijetila na njujorškoj gay sceni, ali onda i u mnogim poznatim djelima svjetske umjetnosti, kao i u medijima i među političarima. Bitno je istaknuti kako je Sontag pokušala definirati camp, ali u tome nije uspjela, kao uostalom i nitko drugi do danas, a ta njegova neuhvatljivost samo je jedna od karakteristika koje camp čine beskrajnom temom za znanstvenu analizu i praktično umjetničko promišljanje.

Od 1964. do danas o campu je napisano bezbroj eseja, studija i knjiga, no Hrvatska je ipak trebala čekati do 2008. da se ovome posveti prvo znanstveno-publicističko djelo. Riječ je o knjizi Sanje Muzaferije «Od kiča do campa», s podnaslovom «Strategije subverzije» u kojoj se na stotinjak stranica nudi sažet i dobar pregled raznih teorija i pristupa ovoj temi, od onog isključivo estetskog pa sve do društveno-političkog. U toj raznolikosti, a ponekad i oprečnosti gledanja na camp krije se njegova snaga, smatra Muzaferija, koja ga pak opisuje na sljedeći način: «On je ironičan, zabavan i duhovit, a slažem se sa Susan Sontag da nije isključivo gay, te u njemu može uživati svaka osoba bez obzira na rod. Također može imati i politički sadržaj. Najbliža mi je Meyerova definicija koji kaže da je on vrsta humora, koji zaista pretjeruje i nije uvijek uspješan, ali kada uspije – onda govori ono što se nitko drugi ne usudi reći.»

Sanja Muzaferija je početkom osamdesetih počela raditi u domaćim medijima, prateći područja kazališta, filma i mode. U tom estetsko-umjetničkom menage-a-trois po prvi puta se i suočila s campom, primjerice u filmovima Johna Watersa ili kreacijama Vivienne Westwood. Pravu priliku da se pozabavi svojim estetskim opsesijama Muzaferija je konačno dobila 1996. godine, kada je u Velikoj Britaniji na sveučilištu Sussex i napisala magisterij koji je osnova njene knjige.

Jedan od neriješenih prijepora u vezi campa jest i njegov odnos s kičem, no u ovom slučaju se većina teoretičara slaže kako je camp kiču intelektualno nadmoćan. Sličan stav zauzima i Muzaferija, koja navodi i reprezentativan primjer: «Netko tko se odijeva loše, ali se uzima ozbiljno – to je kič. Camp sam sebe nikada ne uzima ozbiljno. Na primjer, ako se oblačite kao Elvis, imate zaliske i bijelo odijelo, onda ste kičasti. No, ako imate savršeno uređen stan, no veliki ste Elvisov obožavatelj i namjerno stavite njegovu statuu na sred dnevne sobe, onda je to camp.»

Nakon povratka u Hrvatsku krajem devedesetih, Sanja Muzaferija zaposlila se kao zamjenica glavne urednice u Cosmopolitanu, a zatim je dvije godine uređivala časopis Gala Style. U tim publikacijama Muzaferija je nekoliko puta forsirala teme o campu, ali i vizualnu prezentaciju koja je pod njegovim utjecajem, naročito u Gala Styleu. Konstantno prebacivanje iz znanstvenog u medijski milje, Muzaferija, koja je provela i nekoliko semestara na Harvardu, ima zahvaliti i činjenici da kod nas znanost ne donosi ni novac ni slavu. «Smiješno je da je moja knjiga o campu prva. Naravno, ne želim time uniziti svoj rad, međutim to je tek jedna knjižica. U Engleskoj se mjesečno izdaje 50 knjiga iz teorije, a njihova znanstvena prepucavanja teško je zamisliti kod nas» - kaže Muzaferija.

S obzirom da je trebalo više od četrdeset godina da se camp u znanstveno-teorijskom smislu probije na police hrvatskih knjižara, postavlja se pitanje ima li ga kod nas onda uopće u estradnoj ili kulturnoj praksi, gdje je ova pojava na Zapadu sada opće mjesto. Autorica «Od kiča do campa», inače u izdanju Meandra, nudi nekoliko primjera onog autohtonog hrvatskog: «Severina se vješto poigrava sa svojim imidžom, sama se sebi podsmjehuje, igra na ulogu seks-bombe i uspješne turbofolk pjevačice koja to istovremeno i jest i nije. Onda Let3 ili Ivana Popović na modnoj sceni, koja je imala kolekciju nazvanu 'Žrtva mode' na Cro-a-Porteru.»

S druge strane, u Hrvatskoj kiča ima više nego dovoljno, navodi Muzaferija, naročito u politici, pa se i danas mnogi sjećaju Tuđmanovih operetnih lenti, njegove napirlitane tjelesne straže, te bijele maršalske uniforme na jarunskom mimohodu. Uostalom, nacionalni kič i njegovo prevođenje u camp glavna je odrednica albuma «Bombardiranje Srbije i Čačka» riječkog benda Let3. S druge strane, tu je i pojava poput Alke Vuice, uvijek odjevene u životinjske uzorke, čiji se stil može podvesti pod camp, ali ne zbog nje same, nego zbog percepcije koju može izazvati. Jer, objašnjava Muzaferija, dosta toga je u oku promatrača.

Podnaslov Muzaferijine knjige, «Strategije subverzije», ističe političke mogućnosti campa, na čemu uvijek insistiraju radikalniji gay teoretičari kada se bave ovim pojmom. Ova autorica ipak smatra kako je prvenstveno riječ o estetskoj kategoriji, ali to ne mora biti u suprotnosti s društvenim angažmanom: «Kod nas danas u Zagrebu funkcionira Queer festival, a nedavno je u Galeriji Karas bila izložba na kojoj su prezentirane drag queens. Ti mali pomaci su nešto što upozorava da u društvu nije sve crno-bijelo.»

Što se campa u Hrvata tiče, vidjet ćemo hoće li sljedećih četrdeset godina ostaviti malo bolji dojam, uz napomenu kako je i knjiga Sanje Muzaferija korak u dobrom pravcu, jer camp podjednako uživa u tome da se bavi drugima kao i da se svi oni bave njime.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Književnost - godišnji pregled 2008.
Objavljena hrvatska knjiga o campu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici