Crna stvarnosna proza u knjigama Aljoše Antunca

29.10.2008. Print | Pošalji link

Stvarnosna proza književna je odrednica koja već cijelo jedno desetljeće dominira našom književnom scenom.

U nju je moguće utrpati sve i svašta, uz skoro pa jedini uvjet da je riječ o tekstu koji se bavi nečim aktualnim, pa bili to zločini iz Domovinskog rata ili medijski milje nastao dolaskom kapitalizma. Prema tome ispada kako su, primjerice, i Lana Biondić i Robert Perišić jednako stvarnosni, a mogućnost zajedničkog svrstavanja ljudi koji nikako ne zaslužuju biti u istom loncu samo je jedan od pokazatelja manjkavosti te odrednice. Još jedan problem je i, koliko god to paradoksalno zvučalo, nedostatak stvarnosti u stvarnosnoj prozi, odnosno akademskom realizmu koji se u većini slučajeva krije iza te sintagme.

No, postoji izuzetak koji potvrđuje pravilo a to je široj javnosti nepoznati Aljoša Antunac, četrdesetogodišnjak koji danju radi kao informatičar u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, a noću piše prozu koja se doista čini vjernom slikom mnogih aspekata naše stvarnosti. Antunac je ozbiljnije pisati počeo u svojim tridesetim godinama, a trenutni rezultat toga su dvije knjige, roman «Poslije zabave» i zbirka priča «Neka vrsta ljubavi». Oba djela pokrivaju slične teme, od urbane otuđenosti preko nasilja i konzumiranja droga, a njihovo nastajanje, objašnjava pisac, odvijalo se paralelno: «Na mjestu prekida u priči završio sam «Prije zabave», a ostalo je postalo «Neka vrsta ljubavi». Što se tog naslova tiče, iskreno priznajem da sam ga ukrao Lou Reedu, dok drugi ima veze s Iggyjem Popom.»

Pisanje je za Antunca, inače sudionika Domovinskog rata, ispočetka imalo i određeni terapijski učinak, dok o objavljivanju nije razmišljao: «Birajući između čitanja Glorije i Novog zavjeta, s kojim sam literarno upoznat, uzeo sam ipak komad EKG-papira, našao olovku i počeo pisati bez ikakve namjere. Kasnije je tekst došao do nekih frendova i drugih ljudi, kojima se napisano svidjelo, pa sam nastavio.»

Jedna od tih osoba bila je i Ana Grbac iz izdavačke kuće Konzor, kojoj se svidjela sirova proza ovog autora, te mu je pomogla oko uspostavljanja kontakta na književnoj sceni. «Poslije zabave» tako se prvo pojavio u časopisu Libra Libera, a onda je obje knjige objavio već spomenuti Konzor. Bez obzira na sve to, Aljošu Antunca književna slava i dalje ne zanima: «Tu i tamo saznam kako moje knjige imaju utjecaja na nekih petnaestak ljudi koji žele i vole čitati, ali je njima sjela na pravo mjesto.»

U obje knjige, pa i onoj koja u naslovu ima riječ «ljubav», može se naći zavidna količina crnila i brutalnosti, koje ostavlja još veći utisak time da ni u jednom trenutku ne izgleda pretjerano. Za pisca sve to ne predstavlja ništa više nego realno stanje stvari: «Naša stvarnost je brutalna. Ako je išta glavni lik mojih knjiga, onda je to Hrvatska, dakle sve oko nas. Ova zemlja je dosta brutalna sama po sebi, a uostalom, što to uopće kod nas znači? Brutalnost je kod nas svaki dan zastupljena u Dnevniku, na ulici je vidite svaki dan.»

Razočaranje hrvatskim društvom i državom jedan je od poticaja za Antunčevo pisanje. S obzirom da se početkom devedesetih dobrovoljno javio za obranu Hrvatske, zanimljivo je primijetiti kako mu iz današnje perspektive izgleda njegova tadašnja, mlađa i naivnija, verzija: «Svi koje sam poznavao su, poput mene, tada bili zaraženi nacionalizmom, a tada nisam primjećivao manipuliranje medija. Druga strana bila je još gora i moralo se odgovoriti. To je nešto što se jednostavno trebalo odraditi. A danas je sve što je blisko gomili, meni daleko.»

Iskustvo kolektivnog postojanja, koje je u stilu «mi Hrvati» obilježilo devedesete godine, danas je za Aljošu Antunca nešto potpuno neprihvatljivo. Njegova pozicija je, čini se, namjerno marginalna, pa ga tako ne zanima ni domaća književna scena, na kojoj ne nalazi estetski srodne duše. Što se njegovog posla u NSK tiče, tu nije riječ o Antunčevoj strasti za knjigama, nego opet o spletu životnih okolnosti povezanih s njegovom vojnom karijerom, koja mu je našla taj posao kada više nisu trebali njegove usluge.

«Poslije zabave» i «Neka vrsta ljubavi» čitaju se kao nemilosrdna poluautobiografska proza, a naizmjeničnoj kombinaciji depresije i agresije koju Aljoša Antunac isporučuje u svojem tekstu doprinosi i specifični dizajn knjige. Za razliku od uobičajenih crnih slova na bijelom papiru, po zamisli dizajnera Gabrijele i Kristijana Topoloveca, oba Antunčeva djela opremljena su baš obratno, dakle u crnom, mrtvačkom ruhu na kojem su piščeve bijele riječi jedini tračak svjetla. Sve dok ih se ne pročita, kada postaje jasno kako je sve crno. Nema sumnje, to je rijetka stvarnosna proza koja opravdava svoj naziv.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Sandorf - agencija koja pisce iz regije zastupa u bijelom svijetu
Sandorf - prva domaća književna agencija
Aljoša Antunac - danju informatičar, noću pisac!

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici