'Imprimatur' - roman o katoličkoj crkvi kojeg Vatikan nije odobrio

04.11.2008. Print | Pošalji link

Godina je 1683. a vojska otomanskog carstva pokušava po drugi put osvojiti Beč, grad koji u tom trenutku predstavlja vrata u ostatak kršćanske Europe.

U Rimu pak stoluje papa Inocent XI, čije ime je obrnuto proporcionalno u odnosu na njegova djela, od kojih je jedno i organiziranje zavjere protiv francuskog kralja. Usred brojnih intriga moćnika tog vremena nalazi se pak svećenik Atto Melani, koji je ujedno i glavni lik obimnih romana «Imprimatur» i «Secretum». Njihovi autori su pak bračni par Rita Monaldi i Francesco Sorti, bivši talijanski novinari sada s bečkom adresom. «Imprimatur» i «Secretum» su od objavljivanja prije pet godina postali međunarodni bestseleri, koje je dobro ocijenila i kritika, a kod nas ih objavljuje Fraktura.

Ono što ova djela izdvaja u odnosu na razne druge povijesne trilere jest činjenica da je dvoje autora provelo čitavo desetljeće kopajući po arhivima i istražujući doba u kojem smještaju svoju priču, a u tom procesu su otkrili i neke neugodne informacije za Katoličku crkvu, poput Inocentove financijske podrške protestantima u borbi protiv tadašnjih političkih protivnika Crkve, što se smatra herezom. Zbog toga romani bračnog para Monaldi-Sorti i nisu dobili imprimatur, odnosno potvrdu Katoličke crkve da u njihovim knjigama nema blasfemije, a Vatikan ih je kao falsifikatore povijesti, unatoč dokazima za tvrdnje spisateljskog dua, napadao u medijima. Francesco Sorti objašnjava kako ih je dugogodišnje istraživanje dovelo do rezigniranog zaključka «Imprimatur secretum, veritas mysterium» odnosno «čak i ako je tajna objavljena, istina ostaje misterij», te su svaki od svojih romana odlučili nazvati po jednoj od riječi te sentence, uz napomenu kako još ne žele otkriti i posljednje tri riječi od sveukupno njih sedam. Na prigovor kako se zapleti njihovih romana oslanjaju na teorije zavjere, Francesco Sorti odgovara: «Tada su državama vladali prinčevi, pape i kraljevi. Oni su vrlo lagano mogli organizirati zavjeru, jer nisu imali parlament niti medije da ih kontroliraju. Nije teško stvoriti zavjeru u koju je uključeno troje ili četvero ljudi, barem u to vrijeme.»

Iza svakog od djela tandema Monaldi-Sorti stoje godine temeljitog istraživanja po arhivima i bibliotekama. Povijesna ispravnost, pa čak i do najsitnijih detalja, je nešto čime se ovo dvoje autora naročito ponosi, kaže Rita Monaldi: «Sve zapisujemo i istražujemo zajedno, a također u knjigama nema niti jedne jedine rečenice ili stranice koju nismo više puta preradili. U arhivama i knjižnicama također smo zajedno, i tamo na početku jednostavno podijelimo teme. Onda vidimo kome se što više sviđa, pa se znamo i zamijeniti.»

Francesco Sorti otkriva kako je i selidba cijele njihove obitelji u Beč donekle uvjetovana time da žele biti na mjestu događanja svoje priče. Zahvaljujući savršenoj austrougarskoj birokraciji, Beč i jest poznat kao mjesto na kojemu su istraživačima na raspolaganju najbolji povijesni arhivi: «Odlučimo se prvo za godinu i mjesto događanja. U «Imprimaturu» to je 1683. u Rimu i Beču, u «Secretumu» je to Rim 1700. godine, a u «Veritasu», trećem tomu serijala, opet je na redu Beč 1711. Ništa od toga nije slučajno, jer se u tim gradovima tih godina događalo nešto što je značajno promijenilo dotadašnji tijek povijesti. Na primjer, u «Veritasu» to je komična smrt jednog cara, a naš posao je koncentrirati se na taj događaj te istražiti što se doista desilo.»

Kada dvije osobe pišu jednu knjigu to zna dovesti do mnogih nesuglasica. Rita Monaldi i Francesco Sorti su, osim kao spisateljski par, povezani i brakom te zajedničkom djecom, što njihovu umjetničku suradnju nekad otežava, a nekad olakšava. Pri pisanju «Imprimatura», prve knjige u serijalu, bilo je i svađa o tome koji je najbolji način rada, a na kraju su se dogovorili o redoslijedu koji im odgovara. Prvo usmeno dogovore zaplet i pojedinačne scene, ističe Rita Monaldi, a onda počinju istovremeno pisati: «Svatko piše različite scene, koje po završetku dajemo drugome na čitanje. Slijede komentari, ispravke i prijedlozi za to kako bi se situacija možda mogla drukčije prikazati. Problema je bilo oko prve knjige, jer smo imali različite stilove pisanja pa nam je naravno trebalo vremena da otkrijemo zajednički stil.»

Kako bi pokazao da je u suglasju sa svojom suprugom Francesco Sorti potvrđuje njene riječi. Sorti usput i otkriva što je posebno njemu pomoglo pri nalaženju zajedničkog stila pisanja: «Pisao sam kao novinar za jedan gospodarski časopis, baveći se vrlo dosadnim temama. Moj stil je bio vrlo suh i dosadan. Zato sam se odlučio na neobičnu terapiju: pročitao sam cijelo Proustovo «U traganju za izgubljenim vremenom». Rita je to pročitala prije. Nakon toga sam čak i sanjao kako sam Marcel Proust, toliko sam se s njime identificirao, a moj stil pisanja se neizmjerno poboljšao.»

«Imprimatur» je inače dovršen 2000. a objavljen u Italiji 2002. godine, uz protest Katoličke crkve, koja je Inocenta XI baš bila proglasila svetim, pa joj nikako nije odgovaralo da se sazna kako je ovaj papa surađivao s hereticima iz svojih političko-urotničkih ciljeva. Knjiga je postala međunarodni bestseler, a objavljeni su i nastavci «Secretum» i  nedavno «Veritas», također tekstovi od 800 i više stranica. Sljedeća četiri romana, obećava Rita Monaldi, bit će ipak značajno kraći: «U zadnje četiri knjige sve je tanje i bavimo se više filozofijom nego epskim prikazom povijesnih događaja. U do sada objavljenim knjigama Atto Melani je u posljednjim godinama života, dok će u sljedećima biti mladić. Dakle, nakon treće knjige vraćamo se kroz vrijeme jednim literarnim trikom koji neću otkriti.»

Bez obzira na količinu riječi, a možda doduše i zbog toga, romane dua Monaldi-Sorti često se uspoređuje s «Da Vincijevim kodom» Dana Browna i «Imenom ruže» Umberta Eca, uz napomenu kako je «Imprimatur» negdje između štancera Browna i Ecovog remek-djela. Autorima spominjanje poznatog bolonjskog semiotičara u istoj rečenici s njima svakako laska, dok im se na «Da Vincijev kod» diže kosa na glavi, priznajem Monaldi: «Za nas je to bio veliki problem, jer Dana Browna neki smatraju prijetnjom tajnama Vatikana. Pa su nas mnogi pitali zašto Crkva nije pozvala na bojkot njegovih knjiga, a naše je osudila. Pomalo je neugodno onda reći kako Dan Brown nije ništa istražio, nego je izmislio nekakvu ezoteriju o Merovinzima ili čemu već, dok smo mi našli povijesne dokumente koji potvrđuju naše teorije. Mi smo svemu pristupili mnogo ozbiljnije.»

Kombinacija povijesnih otkrića, zasnovanih na temeljitom češljanju arhiva, te donekle generičkog krimi-zapleta u čijem je središtu pronicljiv istražitelj, i lakočitljivog stila učinila je od romana Rite Monaldi i Francesca Sortija internacionalne uspješnice. Planova za holivudsku ekranizaciju još nema, što i ne čudi s obzirom ne to da «Imprimatur» i njegovi nastavci nisu zabava za ubijanje vremena, nego djela koja ipak zahtijevaju punu čitateljevu pažnju.

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici