Kobne potankosti bez kobnih posljedica

15.06.2007. Print | Pošalji link

Roman à clef ili roman s ključem nije izum novijeg datuma. Iako se ova literarna vrsta zbog svojeg tabloidnog potencijala može gledati s prezirom, ostaje činjenica kako su mnogi romani s ključem, neprijeporna remek-djela svjetske književnosti.

Roman à clef ili roman s ključem nije izum novijeg datuma. Iako se ova literarna vrsta zbog svojeg tabloidnog potencijala može gledati s prezirom, ostaje činjenica kako su mnogi romani s ključem, poput «Mefista» Klausa Manna ili «Kontrapunkta» Aldousa Huxleya, neprijeporna remek-djela svjetske književnosti. U Hrvatskoj se posljednjih godina, čini se, stvara neka vrsta trenda kada su u pitanju romani s ključem, a začetnik svega je Ivan Aralica i njegova ozloglašena «Ambra», u kojoj se autor obračunao sa svim mogućim i nemogućim političkim neistomišljenicima. Tu su, od novijih i «Lijepi i prokleti» Damira Radića, koji se po literarnoj kvaliteti i pristupu od «Ambre» razlikuju najviše po političkom predznaku, te činjenici da se Radić odlučio pozabaviti hrvatskom umjetničkom scenom.

Kao svojevrsna sinteza ova dva spisateljska pristupa nedavno su se pojavile «Kobne potankosti» Borisa Fraimana, u kojima defilira raznolika skupina ljudi iz javnog života Hrvatske, od Vladimira Šeksa, preko njegovog imenjaka Zagorca, pa sve do estradnih novinarki HTV-a Ivane i Jasne Nanut. Fraiman kao svojeg uzora navodi američkog porno-izdavača Larryja Flinta, poznatog borca za slobodu govora, što ga posebno oduševljava. No, kod nas situaciju vidi drukčije, jer smatra da je ta vrsta slobode govora u Hrvatskoj potpuno strana. “Ljudi vole kad se stvari nazivaju svojim pravim imenima. Slijedom toga, zašto kriti da nam je premijer narcisoidni kreten, a pola generalskog zbora okorjeli psi rata?” - pita se Fraiman.

Ipak, kada je nazivanje stvari njihovim pravim imenom u pitanju, ni sam Fraiman ne uspijeva do kraja biti dosljedan. Naime, «Kobne potankosti» su bile objavljene pod pseudonimom, što je, kako tvrdi Fraiman, u međuvremenu postalo drukčije, jer je zakonski promijenio svoje prezime u ono iz njegovog literatnog pseudonima. Teško je reći je li u pitanju strah, nevoljkost promocije vlastite knjige ili možda bizarna igra s medijima, no javno predstavljanje «Kobnih potankosti» u zadnji čas je otkazano. Fraiman taj incident objašnjava internim stvarima između njega i izdavača.
 
Izdavač «Kobnih potankosti» Dragutin Dumančić iz Ceresa nije bio raspoložen za davanje izjava, jer, kako kaže, «već ima sedamdeset godina i zakleo se da više neće istupati u medijima». Također je dodao kako i dalje stoji iza objavljene knjige, ali postupke autora nije htio previše komentirati, dajući do znanja da ni sam nije pretjerano oduševljen njima.  U svakom slučaju, čini se da doista nisu u pitanju nikakve zakulisane igre, nego tek Fraimanova neodgovornost, ostavljajući konačni dojam kako ni sam nije na čisto želi li izaći iz svoje pseudonimnosti ili ne.

Činjenica je, kako sam autor priznaje, da su «Kobne potankosti» nerealizirana satira u kojoj je prikazano skoro pa sve što je poznato redovitom čitatelju hrvatskih političkih tjednika. Tako se taj način borbe protiv sveobuhvatnog, ali nedefiniranog neprijatelja, pomalo čini kao ništa drugo nego populističko zanovijetanje takozvanog malog čovjeka. To potvrđuje i glorificiranje Ankice Lepej, Petra Brtana, kojeg je medijska kampanja Jutarnjeg lista proizvela u «tatu heroja», te 204. Vukovarske brigade, kao oličenja građanske odgovornosti. No, svi ti ljudi su iza svojih djela stali svojim imenom i prezimenom, a ne onim Larryja Flinta.

Na dugom spisku neprijatelja posebno mjesto izdvajeno je za ministra kulture Božu Biškupića, a kao razlog tome Fraiman navodi jednu hipotetsku situaciju, koja uključuje talentiranog hrvatskog redatelja s projektom koji tematizira hrvatske zločine u Oluji. Autor smatra da u Ministarstvu kulture vlada “nevidljiva cenzura”, te da takav film nikada ne bi dobio državnu potporu.  Za pretpostaviti je kako će se u tome moći čitati u mogućem nastavku «Kobnih potankosti», koje se ni za nikoga nisu pokazale pretjerano kobne, pa ni za samog autora. Iako je pisao pod pseudonimom, koji je, kako tvrdi, sada postao njegovo pravo ime, očekivana prašina nije se podigla. Unatoč proklamiranoj želji Borisa Fraimana da njegova knjiga ima društveno-aktivistički učinak, osim nekoliko peripetija u vezi medijskih istupa, ništa se značajno nije dogodilo ili promijenilo. Kao što kaže stara narodna poslovica: psi laju, karavana prolazi.

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Kazalište 2009.
Otvara se Muzej suvremene umjetnosti
Konačno otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti
Noć kazališta – domaći uspjeh već sanja europski!
Leo Vukelić o Noći kazališta
Priče o pohlepi i siromaštvu na ovogodišnjem Motovun film festivalu
Motovun 2009. u znaku recesije i siromaštva
Londonski simfonijski orkestar u Areni Zgareb
U Veneciju na bijenale putuju Koydl, Novak i Vekić
Venecijanski bijenale – hrvatskom patetikom protiv 'groblja kulture'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici