Apsurdno, od pisaca se očekuje da sve sami nauče!

18.06.2007. Print | Pošalji link

Današnja uloga žena u književnosti vrlo često se svodi na takozvani «chick-lit», tj. literaturu koja na površan i mjestimično zabavan način obrađuje, ali i stvara, stereotipne preokupacije roda koji se ne rađa, nego postaje.

Istinu za volju, tome su u određenoj mjeri doprinijele i same spisateljice, ili one koje se takvima vole smatrati, s naslovima poput «Života na visokoj peti» Lane Biondić, a daleko nisu ni raznolike malomišćanske lamentacije Arijane Čuline o «onim stvarima». Situacija u Hrvatskoj po tom pitanju zapravo je preslik one svjetske, iako je teško povjerovati da bi itko ozbiljan u, na primjer, Parizu ili Londonu, književno djelo Ivane Sajko okarakterizirao sintagmom «žensko pismo», i to jedino zbog činjenice da se dotičnu autoricu spolno i rodno može identificirati kao ženu, a ne zbog ičega što se da iščitati iz njenih drama i romana.

No, ako je teško povjerovati, ne znači da nije moguće, što ilustrira i slučaj mlade njemačke spisateljice Franziske Gerstenberg, koju je tamošnja kritika, ni krivu ni dužnu, svrstala u nepostojeći književni pokret «mladih dama». Gerstenberg je nedavno posjetila Zagreb, a prvo pitanje koje smo joj morali uputiti bilo je baš o, medijima potaknutom, prisilnom grupiranju žena u književnosti u ovaj ili onaj pokret ili fenomen. »Postoji jedan prilično promašen pojam u tisku, koji glasi «Čudo gospođica», što uključuje, da apsurd bude veći, i spisateljice od pedesetak godina. Ovaj opis ne bi trebalo uzimati ozbiljno. To je izmišljeno zbog neupućenosti, živjet će neko vrijeme, a kako je nipodaštavajući pojam, sigurno će se opet pojavljivati. No, taj pojam ne govori ništa o tome kako izgledaju stvari koje pišem, niti kako se moje knjige čitaju. Jedino što se iz toga može saznati jest da sam ja mlada žena koja piše. Ako je nekome potreban taj opis, u redu, ali meni to ne treba», objašnjava Gerstenberg.

Još jedna kritičarska zabluda s kojom se Franziska Gerstenberg morala nositi je svrstavanje u trend «nostalgije». Riječ je o umjetničkim djelima koja se bave životom pod autoritarnim komunističkim režimom u Istočnoj Njemačkoj, od kojih je međunarodno najpoznatiji film «Goodbye, Lenin». Gerstenberg je rođena u Dresdenu, pa je tako automatizmom proglašena prvenstveno istočnonjemačkom autoricom, iako se ona u svojim pričama nije bavila DDR-om, koji je, uostalom, propao kad je Franziska imala cijelih deset godina. Gerstenberg ovako opisuje situaciju u kojoj se našla: «Postojala je opasnost da moja prva knjiga «Wie viel Vogel» bude gurnuta u tom pravcu, jer se u prethodnim godinama pojavilo dosta knjiga mladih pisaca s istoka Njemačke. Nisam željela skočiti na taj vlak, jer u mojim pričama nije uopće važno događaju li se na istoku ili zapadu Njemačke, a, vremenski gledano, one se odigravaju sada i ovdje. Ono čime se ja bavim su problemi mladih u Njemačkoj, kojima uopće nije važno je li netko s istoka ili sa zapada Njemačke.»

Franziska Gerstenberg studirala je pisanje na sada već poznatom Njemačkom institutu za književnost iz Leipziga, koji je u međuvremenu bio temelj za nekoliko uspješnih književnih karijera, poput Julie Zeh. Činjenica da se radi o studiju za buduće pisce, a ne o klasičnom studiju književnosti, često je izazivala podijeljene reakcije u njemačkoj kulturnoj javnosti. O tome Gerstenberg kaže sljedeće: «Nadam se da će se škole pisanja raširiti i biti poznatije. U Americi je studirati kreativno pisanje nešto posve uobičajeno. Kada sam krajem devedesetih počinjala studirati u Leipzigu, morala sam mnogima objašnjavati što tamo radim, a često i braniti samu ideju postojanja takvog fakulteta. U pitanju je apsurd, jer je potpuno normalno da budući slikar ide studirati na likovnu akademiju, a glumac u nekakvu glumačku školu, dok se od pisaca očekuje da sve sami nauče. Tamo se može mnogo toga naučiti, od zanatskih stvari do posebnog intenziteta koji se stvara kada se krećete među ljudima s istim spisateljskim interesom.»

Ova mlada i obećavajuća autorica proslavila se u Njemačkoj već svojom prvom zbirkom priča «Wie viel Vogel», ili u prijevodu «Koliko ptica», koju je domicilna kritika naročito hvalila zbog raznolikosti u stilskom pristupu, ali i po izboru tema. Ta raznolikost je kod Franziske Gerstenberg uvijek pomiješana s autobigrafskim elementima, a tu kombinaciju ona opisuje na sljedeći način: «To je različito od priče do priče. Igra uloga je vrlo dobar opis toga, jer jako volim mogućnost iz priče u priču zauzimati potpuno drukčije točke gledišta. Jednom je to četrnaestogodišnji dječak, a drugi put šezdesetogodišnja žena, i takve stvari me osobno zabavljaju, ali i drže živim moj interes za pisanjem. Istovremeno u svim pričama imam autobiografskog, jer smatram da me inače ništa drugo ne bi moglo dovoljno potaknuti da uopće pišem tekst.»

Iako se može pomisliti kako je društveni angažman pisaca francuski izum i neizbježna karakteristika, u Njemačkoj je oduvijek bilo važno da se pisci, na ovaj ili onaj način, društveno-politički svrstavaju. Najpoznatiji trenutni primjer toga svakako je nobelovac Günter Grass, koji je šezdesetih i sedamdesetih otvoreno agitirao za Willyja Brandta, a i danas se pozicionira kao vrhovni moralni arbitar Njemačke. Franziska Gerstenberg pak odbija političku angažiranost te vrste: «Nisam tip koji bi glasno i agresivno išao na ulicu. Itekako gledam kritično na pojave u društvu, ali ne volim se nalaziti u masi. Svatko tu treba naći svoj način. Baš kao što čitatelji odlučuju koje im knjige odgovaraju, tako i pisac mora odlučiti koliko društveno i politički angažiran želi biti. Moje priče smatram društveno kritičnim, ali ne i jasno politički određenim. Ne prihvaćam da se od mene očekuju političke upute za djelovanje, nego se bavim poticanjem na promišljanje.»

Gerstenberg je prije nekoliko mjeseci objavila i svoju drugu zbirku priča, a trenutno radi i na romanu. Iako se u budućnosti planira uputiti i u scenarističke vode, naglašava kako će kratka priča uvijek ostati njen omiljeni književni žanr. U Zagrebu je Gerstenberg bila povodom četvrtog Festivala eurospke kratke priče, koji je organizirao Profil, te je za nadati se kako će ovaj izdavač hrvatskoj publici uskoro omogućiti čitanje Franziskinih priča, koje na naš jezik, nažalost, još uvijek nisu prevedene.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Aljoša Antunac - danju informatičar, noću pisac!
Crna stvarnosna proza u knjigama Aljoše Antunca
Književnost - godišnji pregled 2007.
Od lakoglazbenih hitova do Blata
Prodane dušice Denisa Giljevića
Tomislav Čadež
Tomislav Čadež - liječeni katolik
Dražen Ilinčić i Damir Radić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici