Kinamašina - roman o kineskoj zajednici na Kubi

19.06.2007. Print | Pošalji link

Globalni mediji već više od šest mjeseci zabavljaju nas jednim pomalo bizarnim zdravstveno-političkim reality showom.

Riječ je o bolovanju pretjerano dugovječnog komunističkog diktatora Fidela Castra, koji je, s jedne strane, već nekoliko puta proglašen mrtvim, a s druge se periodično pojavljuje na video-snimkama u crvenoj trenirci, na kojima zajedno s Hugom Chavezom jede puding. Istovremeno se znaju pojaviti i snimke ljudi u narandžastim trenirkama, koji se isto nalaze na Kubi, no oni su u Guantanamu, koji kontroliraju Sjedinjene američke države. Bilo kako bilo, čini se da Kuba i trenirke nisu baš najsretnija kombinacija za nikoga, pa bila ta osoba mogući terorist ili tek afganistanski pastir ili čak predsjednik države.

U međuvremenu je Fidelov mlađi brat Raul preuzeo vlast, a kako je za svaki totalitarni režim bilo kakva nestabilnost najveći neprijatelj, svi oni koji su se nadali da će dolaskom nove osobe na čelo države, u međuvremenu vide kako je sve ostalo isto, iako Fidela nema. Jedan od onih koji se ne nadaju bilo kakvim revolucionarnim promjenama dok je na vlasti komunistički režim, pa bio on Fidelov ili Raulov, jest mladi kubanski pisac u egzilu Carlos A. Aguilera. On je nedavno boravio u Zagrebu, gdje je predstavio svoju knjigu «Kinamašina» u izdanju Profila.

Aguilera je 2002. otišao s Kube, nakon što se suočio s državnom cenzurom književnog časopisa «Diaspora», kojem je bio glavni urednik. Razloge za to Aguilera objašnjava ovako: «Izašlo je sveukupno osam brojeva časopisa 'Diaspora', koji je pokrenula jedna skupina pisaca nezadovoljna stanjem na kubanskoj kulturnoj sceni, a ja sam bio jedan od njih. To je bilo nešto novo na Kubi, časopis bez odobrenja i potpore režima. Mi nismo bili u dosluhu i skladu s vladajućim političkim sustavom, između ostaloga i po tome što smo u našem časopisu prevodili i objavljivali strane pisce koji su na Kubi proskribirani.»

«Diaspora» je namjerno ispitivala granice do kojih smije ići, no znali su da ne smiju otvoreno kritizirati Castra. Ipak, Aguilera je uskoro izgubio posao, novi nije mogao naći, a također je isključen iz svih kulturnih zbivanja. Postao je persona non grata i jedino čemu se mogao nadati su bili redoviti posjeti službe državne sigurnosti.

Što se romana «Kinamašina» tiče, važno je spomenuti kako kineska zajednica na Kubi, koja je neizostavan dio kubanskog multikulturalnog društva, nije u književnosti zanemarena tema, no Aguilera joj je odlučio prići s jedne druge strane: “U kubanskoj književnosti postoji određena tradicija pisanja o Kini i kineskim temama, a jedan od najznačajinih razloga za to je činjenica da su Kubanci kineskog porijekla po brojnosti treća skupina, nakon onih iz Španjolske i Afrike. Kina o kojoj pišem u svojoj knjizi je Kina koja se ogleda u kubanskom kontekstu, Kina iz havanske kineske četvrti. Ono što sam htio pokazati u «Kinamašini» je da je slika Kine koju imamo u zapadnoj kulturi zapravo lažna.”

Odnos Zapada prema Kini, ali i prema svemu orijentalnom uvijek je bio kombinacija straha, neznanja i kolonijalizma, o čemu je najbolje pisao Edward Said u svojem poznatom «Orijentalizmu». Aguilera je u «Kinamašini» unio i veliku količinu osobnog, pa čak i intimnog, što je rezultat i njegovog etničkog porijekla, kako ovaj autor naglašava: «Kina za Zapad, a tako i za Kubu, predstavlja oduvijek nešto strano i nepoznato. Kina je uvijek ono Drugo. Pokušao sam osporiti takve predrasude. Moja majka je Kubanka, moj otac je Španjolac, a ja sam rođen na Kubi, i već mi ta mješavina kultura omogućava drukčiji pogled. Također puno putujem, nedavno sam bio u Njemačkoj, sada sam u Hrvatskoj, što me otvara novim pogledima na svijet. No, Kina i kineska kultura je za mene, u konačnici, jedna vrlo osobna stvar, te mi je vrlo važno da je moja mama, kada je u pitanju moj odnos prema naslijeđu, ponosna na mene.

Ono što može iznenaditi, pa čak i zapanjiti, jest velika količina okrutnosti kojom je Carlos Aguilera napunio «Kinamašinu». U njoj se, između ostalog, mogu naći rezervati za patuljke, tajne pušionice opijuma i autoceste koje put produžuju u beskonačnost, a ništa od toga ne vodi u bolje sutra. Aguilerin literarni svijet je često iznimno mračan, što je rezultat, po njegovim riječima, dvije stvari. Prva se odnosi na psihologiju likova: «Svatko od nas je vrlo kompleksna osoba, a mene je u ovom slučaju zanimala granica za koju smatram da je imamo svi, a to je granica koja se mora prijeći da bi se učinilo ono najgore. S psihološke strane, to me je intrigiralo pri pisanju ove knjige.»

Druga pak stvar ima jasne političke konotacije, koje su naravno uvjetovane i njegovim osobnim iskustvom života u totalitarizmu. U «Kinamašini» se Aguilera izruguje diktaturi, jer se želi prkosom oduprijeti sustavu koji ljude vrlo lako, koliko god se sami trudili oduprijeti, može učiniti nehumanim: «Posljednjih godina se u svijetu slika o Kubi promijenila i polako su postale jasne negativne stvari tamošnjeg režima kao što su problemi s ljudskim pravima i nedostatkom slobode. To je teret koji sam i osobno osjetio, te sam se osjećao obaveznim da se u svojoj knjizi pozabavim i s time kako čovjek, pod utjecajem totalitarnog režima, počinje raditi najgore stvari.»

Carlos Aguilera bio je jedan od onih koji su imali snage, ali i mogućnosti, oduprijeti se totalitarizmu, te sada živi u Dresdenu, na stipendiji njemačkog PEN kluba. Na Kubi je još uvijek na snazi takozvani «Zakon o zatvorenim ustima», koji podrazumjeva da svako kritiziranje Fidela Castra i njegova režima, u zemlji ili inozemstvu, sa sobom nosi oko deset godina zatvora. Zato je prvospomenuti globalni zdravstveno-politički show za Carlosa Aguileru ne samo još jedan sporadični prilog na CNN-u, nego i pitanje njegove budućnosti. Ili, parafrazirajući jednu slavnu komunističku parolu: Smrt Fidelu, sloboda narodu!

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici