'Incest' pod okriljem Vjesnikove književne nagrade?

20.06.2007. Print | Pošalji link

Književnošću se ljudi, za vjerovati je, ne bave zbog mnogobrojnih književnih nagrada, iako, naravno, nema ništa loše u tome da se bude prepoznat i nagrađen za svoj rad.

U Hrvatskoj je situacija po tom pitanju pomalo specifična, jer se može učiniti kako književnih nagrada ima jednako koliko i pisaca, a cijelu situaciju komplicira i činjenica da se, manje-više, većina literarne ovdašnje scene međusobno poznaje. Tu je još i očita podjela na desne i lijeve, pa se tako, kad je nagrađivanje u književnosti u pitanju, često može vidjeti kako se laureati biraju svjetonazorski, a ne samo zbog literarne vrijednosti. Moglo bi se još puno toga načelno reći o svemu tome, no skandal oko dodjele ovogodišnje Vjesnikove nagrade za književnost zapravo je u malom savršen primjer jednog većeg problema, koji je Julijana Matanović, članica Vjesnikova žirija, nazvala «incestuoznošću domaće kulturne scene».

Priča je započela 12. lipnja, kad je Večernji list objavio otvoreno pismo Borivoja Radakovića Viktoru Žmegaču, u kojem Radaković, pažljivo slažući kronologiju događaja, baziranu isključivo na onome što je sam Vjesnik objavljivao, ukazuje na, po njemu, problematične postupke Zdravka Zime. Naime, Zima je u jednom trenutku bio predsjednik Vjesnikova žirija, u sljedećem istupio iz njega, nakon čega je uslijedilo «naknadno pristizanje» njegove knjige «Lovac u labirintu» na natječaj, a sve je završilo Ziminom pobjedom. Tu i takvu kronologiju događaja ponudio je Radaković, usput se pozivajući na neupitni znanstveni autoritet Viktora Žmegača, čija je knjiga «Od Bacha do Bauhausa», inače kapitalno djelo hrvatske kulture, izgubila Vjesnikovu nagradu baš od Zimine.

Na stranu Žmegač, koji se čini kao kolateralna žrtva cijele priče, no ono što intrigira je način rada Vjesnikova žirija, te općenito funkcioniranje dodjele te nagrade. Zbog toga smo pokušali stupiti u kontakt sa svim akterima ove priče, no na kraju se pokazalo kako većina njih nije spremna ponuditi javnosti uvid u svoj rad - iako se radi o javnoj djelatnosti i javnoj nagradi. Svijetli izuzetak Vjesnikova žirija, koji su činili Zvonimir Mrkonjić, Nikola Petković, Branka Džebić, Helena Sablić Tomić, te Julijana Matanović, bila je jedino Matanović, koja se spremno odazvala za razgovor o ovoj temi. Ona je ovako opisala rad žirija, te nejasnoće u propozicijama, koje su karakteristične za Vjesnikovu nagradu: «Jasno je da javnost može, poput Borivoja, postaviti pitanje što to znači «naknadno pristizanje». Kako Vjesnik nema raspisan natječaj, onda se od članova žirija očekuje da imaju uvid u kompletnu produkciju koju pokriva termin «književnost». Onda neka tehnička ekipa poziva nakladnike da pošalju svoje knjige na čitanje. Na drugom sastanku se pojavila knjiga Zdravka Zime na stolu, i on je, čim ju je vidio, odmah istupio iz žirija, što je moralno.»

Što se Zdravka Zime tiče, on tvrdi kako je sve to zapravo jedna velika desničarska zavjera protiv njega, a potvrdu toga posebno nalazi u činjenici da je Radakovićevo pismo objavio Večernji list. Što se tiče rada žirija i njegovog početnog sudjelovanja u njemu na mjestu predsjednika, Zima odbija «odgovarati na Radakovićeve montaže», ali kaže kako se po automatizmu zamjenjuje član žirija koji je istupio zbog toga što se njegovo djelo uzelo u razmatranje za nagradu. Zima također spominje kako je proteklih godina bio u brojnim žirijima za književne nagrade, od Gjalskog do one Jutarnjeg lista, a u istom periodu je objavio dvanaest knjiga, od kojih, kako kaže, ni jedna nije zbog toga mogla biti nagrađena. Na jasno pitanje je li istupio iz Vjesnikova žirija kako bi konačno mogao dobiti nekakvu književnu nagradu, Zima je odgovorio: «Ne, ne, ne, nisam ja ništa odlučio. To je bio prijedlog ostalih članova žirija. Oni su to predložili i ja sam onda istupio iz žirija. Nisam ja imao šta odlučivati.»

Naravno da smo kontaktirali i ostale članove žirija do kojih se uopće moglo doći, no, kao što je već rečeno, osim Julijane Matanović, nitko nije bio spreman dati izjavu po ovom pitanju. Branka Džebić, inače urednica Kulture u Vjesniku, ekspresno je nestala na dvotjedni godišnji odmor i isključila mobitel. Zvonimir Mrkonjić je pak izjavio kako se «ne kani zamarati time», dok je Nikola Petković istaknuo kako «ne želi svojim izjavama davati prostor marginalcima». Zato je Julijana Matanović bila vrlo jasna u vezi toga je li Zima na kolektivnu zamolbu ostalih članova napustio žiri, kao što on tvrdi, ili je to bila njegova odluka: «Zima je mogao maknuti knjigu ili sebe. To je bio njegov osobni izbor. Ako je, dakle, maknuo sebe, to znači da je ostavio knjigu. I dobio je nagradu.»

Ono što je pak zajedničko Mrkonjiću, Petkoviću i Zimi jest pokušaji da se Borivoja Radakovića diskreditira na osobnom nivou, dok sva trojica odbijaju razgovarati o načinu rada žirija i dodjeljivanja Vjesnikove nagrade. Zima je tako svoju tvrdnju kako je žrtva desničarske zavjere, koju je pokrenuo Radaković, inače u javnosti poznat kao sve ali nikako kao desničar, potkrijepio i primjerom starim oko dva desetljeća: «Radaković je poznat kao član redakcija 'Oka', časopisa koji je za vrijeme Jugoslavije bio poznat po policijskim harangiranju i prozivanju intelektualaca, a sve pod vodstvom Gorana Babića. Mislio sam da je Radaković u tu redakciju bio zalutao, ali sam očito bio naivan i danas u to više ne vjerujem.»

Borivoj Radaković pak tvrdi kako je 'Oko' napustio baš zbog denuncijacija koje je provodio Goran Babić, te da od tada nije imao stalno zaposlenje. U svakom slučaju, zanimljivo je uvidjeti kako Zdravko Zima traži lustraciju za Borivoja Radakovića, te njegovo nepostojeće desničarenje potkrjepljuje radom u pravovjernom časopisu komunističkog režima. Zima je također spomenuo kako je Borivoj Radaković napisao pogovor za jednu od njegovih knjiga, no tada mu se, izgleda, nije činilo kako je on «eksponent pašalićevsko-desničarskog Večernjeg lista», kako ga je u međuvremenu opisao. Radaković također nije bio spreman opširnije pričati o svemu, naglašavajući kako je sve što je imao reći napisao u pismu objavljenom u Večernjem listu. Jedino je dodao, citirajući Antuna Gustava Matoša, kako jest prodao tekst, ali ne i pero, objašnjavajući da to pismo nije mogao objaviti ni u Jutarnjem ni u Novom listu, dakle tiskovinama u kojima Zdravko Zima figurira kao suradnik ili stalni kolumnist.

Julijana Matanović se pak nada kako će Vjesnik, čija je predstavnica u svemu bila Branka Džebić, iz ovog skandala izvući određene pouke, naročito onu o problemima koje izazivaju nejasne propozicije natječaja. «Vrlo je teško odrediti je li najbolja knjiga iz područja povijesti književnosti bolja od najboljeg romana ili najbolje zbirke pjesama», kaže Matanović. Slične primjedbe nejasnim propozicijama Vjesnikove nagrade uputio je i Nikola Petković, koji je rekao kako je bilo «užasno teško upoređivati različite žanrove», te se nada kako će se sada «ta tradicija promijeniti».

Ono što se iz svega može zaključiti jest da je otvoreno pismo Borivoja Radakovića, iako pomalo senzacionalistički intonirano, ukazalo na vrlo jasne probleme u dodjeljivanju Vjesnikove nagrade. Nažalost, ono što je uslijedilo bio je poprilično prljav primjer pokušaja diskreditacije legitimnih primjedbi autora pisma raznoraznim ad hominem napadima, u koje se od naših sugovornika jedino Julijana Matanović odbila uključiti, nego je odlučila ukazati na probleme koji su u konačnici doveli do ovog skandala. U svakom slučaju, izrečeni su konstruktivni prijedlozi za promjenu nezadovoljavajućeg stanja kada su u pitanju nejasne propozicije Vjesnikove nagrade, te problematični aspekti književnog žiriranja kod nas. Protekli primjeri nas ipak uče kako je šansa da se nešto promjeni na bolje, nažalost, nevelika.

Pročitajte i ...
'Sjaj epohe' Borivoja Radakovića ne gubi sjaj niti nakon 20 godina
'Sjaj epohe' dvadeset godina kasnije
Književnost - godišnji pregled 2007.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici