'Splav meduza' na crnogorski način

13.12.2008. Print | Pošalji link

Najpoznatija slika francuskog umjetnika Theodora Gericaulta neupitno je «Splav Meduze», u kojoj je ovaj romantik prikazao stradanje brodolomaca koje je smrti prepustio kapetan njihovog broda.

Taj događaj bio je nacionalni skandal u vrijeme nastanka slike, dakle 1819. godine, a Gericault je na svojem monumentalnom platnu ostavio trajni spomenik ovoj tragediji. Istovremeno je «Splav Meduze», kako je glasilo ime potonulog broda, bio i kritika korumpirane vlasti, ali i prikaz ljudske borbe sa mračnim stranama svoje prirode, pa ne čudi kako ova slika i danas inspirira umjetnike diljem svijeta.

Jedan od njih je crnogorski pisac i filozof Dragan Radulović, koji je po Gericaultovoj slici nazvao svoju najnoviju zbirku priča, a koja se nedavno kod nas pojavila u izdanju Antibarbarusa. «Splav Meduze» u ovoj je verziji isplovila iz Crne Gore, i u njoj se može naći pet pripovijedaka formalno klasične naracije, ipak prožetih brojnim postmodernističkim elementima, a zajedničko im je referiranje na našu tranzicijsku i postratnu svakodnevicu. Mjesto događanja Radulovićevih priča je Budva, no one se bave univerzalnom temom propadanja čovječnosti, opsesije ovog pisca još od sredine devedesetih. Sličnu tematiku, iako mnogo ciničnije, Dragan Radulović je obrađivao i u svojem najpoznatijem djelu znakovita naslova «Cafe Auschwitz», fantazmagoriji u kojoj su javne egzekucije zabava za turiste, a Fox Mulder je istražitelj balkanskih zločina, koji su, usput budi rečeno, veća egzistencijalna misterija od postojanja vanzemaljaca. I tu knjigu je kod nas objavio Antibarbarus 2006. godine, a obje urednički potpisuje Žarko Paić.

Kako Radulović književnosti prilazi iz pozicije filozofa, njegovi tekstovi se rijetko uklapaju u trenutne književne trendove na Balkanu. Pristup pisanju prilično je konceptualan, priznaje sam autor: «Počinjem pisati ili od naslova ili od posljednje rečenice. Ako prvo imam posljednju rečenicu, onda mi je cilj izabrati narativnu strategiju koja bi je opravdala. A naslov 'Auschwitz Cafe' je pak bio kao kamenčić u cipeli kojega se nisam mogao riješiti, neprekidno me je mučio.»

Zajednički prostor koji zauzimaju filozofija i književnost je mjesto na kojem se Radulović najbolje osjeća, a ono što za njega djeluje kao poveznica ova dva područja jest obaveza društvenog angažmana intelektualaca, koji svjedoči, kako kaže, «urušavanju proizvedene stvarnosti». To urušavanje ovaj je autor osobno doživio i u rodnoj Crnoj Gori, ali i u Beogradu. Kao magnum crimen novije crnogorske povijest redovito se spominje događaj s početka devedesetih kada je tamošnja policija skinula s vlaka skupinu bošnjačkih izbjeglica u bijegu pred srpskim etničkim čišćenjem. Nakon legitimiranja svi oni su isporučeni vojsci Karadžića i Mladića, koja ih je, naravno, pogubila, a ovaj događaj i danas je neriješena trauma nominalno proeuropske vlasti Mila Đukanovića. Radulović je baš tu priču uzeo za početak «Cafe Auschwitza», spominje je i u «Splavu Meduze» a njome se ekstenzivno bavio i njegov kolega Andrej Nikolaidis. No za Radulovića je važan i njegov boravak u Beogradu, centru regionalnog zla devedesetih godina prošlog stoljeća: «Bio sam student filozofije te sam izbliza promatrao kako se ljudi, uz određenu pomoć politike, pretvaraju u ljudoždere. Također sam shvatio da naivni realizam ne postoji, već da stvarnost proizvode centri moći.»

Uvjerenje ovog autora kako se stvarnost može prikazati jedino iskorakom u fantastično i alegorično vidljivo je i u «Splavu Meduze», posebice u priči «Proces na Olimpu», gdje su glavni likovi antički bogovi. No, odnosi Zeusa i ostatka božanske ekipe Raduloviću služe za prikazivanje nečega potpuno suvremenog, a to su igre moći, i to u političkom smislu.

Dragan Radulović je jedan od protagonista kulturne scene u državi koja još uvijek traži svoj moderni identitet. Baš u takvim situacijama kultura zna postati bojno polje, najčešće između tradicionalista i progresivnih snaga, kojima Radulović pripada. Ipak, on se u sasvim književnom smislu i dalje najbolje osjeća posvećujući se klasičnim književnim formama, kaže Radulović: «Sad radim na rukopisu koji ide teško i sporo, tim prije što sam izabrao epistolarnu forma. Ona je prilično mrtva, iako ima nekoliko odličnih epistolarnih romana, no tu nema akcije, nego se komentira nešto što se dogodilo, a oda se još komentira i komentar.»

Epistolarna forma, koja se na ovim prostorima rijetko susreće u književnosti, naročito u današnje vrijeme, kao i Radulovićevo prvo hvatanje u koštac s temom ljubavi, obećavaju još jedno zanimljivo štivo, a dok nova knjiga ne bude objavljena, u našim knjižarama možete naći «Splav Meduze». Iako nekoliko godina stariji od trojca Brković-Nikolaidis-Spahić, dakle najslavnijih predstavnika nove crnogorske književnosti, Dragan Radulović itekako doprinosi želji tamošnje kulture da se konačno odvoji od Njegoševog «Gorskog vijenca» kao alfe i omege svega crnogorskog.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Dragan Radulović predstavio svoju 'Splav meduza'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici