Plava konjica – imamo li potrebu za inovacijom?

22.01.2009. Print | Pošalji link

Već nekoliko godina u Hrvatskom se glazbenom zavodu redovito održavaju klupska druženja, u kojima se raspravlja o suvremenim aspektima nekih starih, ali još uvijek aktualnih tekstova.

Počelo je tako s iščitavanjem antologijskog eseja Ferruccia Busonija "Prema nacrtu jedne nove estetike glazbe", da bi se nastavilo diskusijama o almanahu "Plavi jahač". Ova potonja zbirka je, inače, nedavno kod nas ponovno postala aktualnom u kontekstu upravo zatvorene izložbe "Tiha pobuna". Naime, upravo su u "Plavom jahaču" okupljeni programatski tekstovi nekih od ključnih predstavnika austrijskog i njemačkog ekspresionizma. Oni pritom nisu dolazili samo iz likovne sfere, nego je među njima bilo i književnika i glazbenika. U tom almanahu, objavljenom u Münchenu 1912. godine, nalazimo vrlo šaroliko društvo, u rasponu od Vasilija Kandinskog do Arnolda Schönberga.

Za razliku od rasprava o Busonijevom djelu, one o "Plavome jahaču" dovele su i do konkretnog ukoričenog "post festuma". Riječ je o ovih danas svježe objavljenom izdanju pod naslovom "Plava konjica", u kojem su istovremeno objavljeni tekstovi koji su poslužili kao poticaj za rasprave u HGZ-u, ali i eseji koji su iz tih rasprava proizašli. Prema riječima Marcela Bačića, koji je s Jasenkom Mirenić Bačić preveo minhenski almanah, te s Evom Sedak uredio drugi dio knjige, čitavo je izdanje obilježeno dvojnošću koja ukazuje na aktualnost "Plavog jahača" i u današnjem vremenu. Naime, taj je almanah "odigrao veliku ulogu u suvremenoj kulturi i anticipirao mnoge ideje i probleme koje je danas možda moguće bolje razumjeti". Pridodani su novi eseji, pak, odraz ideje da "jedan dokument, koji se ne tiče samo glazbe, prokomentiramo i učinimo suvremenim".

Eva Sedak posebno bitnim smatra ideju interdisciplinarne suradnje autora koji se bave različitim umjetnostima, bez obzira je li njihova pozicija praktična ili teorijska. U tom smislu, ovaj je projekt "poticaj koji se želio nadovezati na ideju združenih umjetnosti, što je neko vrijeme u 20. stoljeću prestala biti moda, da bi u postmoderno doba ponovno zazvonila kao mogućnost međusobne oplodnje ideja koje vode prema nečem novom".

Iako se originalnog "Plavog jahača" smatra jednim od manifestnih zbornika njemačkoga ekspresionizma, ostaje otvorenim pitanje može li se sve u njemu okupljene autore podvesti upravo pod taj zajednički nazivnik. Osim toga, ideje koje se u njemu iznose često i ne odgovaraju uobičajenim predodžbama o tom umjetničkom pravcu. U tom smislu, novo se HGZ-ovo izdanje donekle nadovezuje na nedavnu izložbu "Tiha pobuna" u Klovićevim dvorima. Jer, kako ističe Marcel Bačić, "Plavi jahač govori o spiritualnoj tišini i povlačenju u unutrašnju nužnost", a, samim time, i o "ekspresionizmu koji je manje pokazivao znakove pobune, a više pozivao na sinkretičku toleranciju".

Taj sinkretizam je, prema Evi Sedak, ujedno i razlog zbog kojeg se upravo Hrvatski glazbeni zavod latio ovog projekta. Naime, "glazbenici često imaju osjećaj da žive u izolaciji i manje komuniciraju s općim intelektualnim krugom", a HGZ općenito "nastoji kompenzirati taj osjećaj frustriranosti zbog nesudjelovanja u općoj kulturnoj slici svoje sredine".

Čak i bez dodane vrijednosti novih eseja, knjiga "Plava konjica" bitno je izdanje i zbog činjenice da donosi, s gotovo čitavim stoljećem zakašnjenja, prvi integralni hrvatski prijevod "Plavoga jahača". To, međutim, ne znači da taj zbornik nije već ranije odigrao određenu ulogu u našoj sredini. Naime, na njega se pozivao niz naših umjetnika u međuratnom razdoblju, a rijedak primjerak izvornika, kojim su se služili i priređivači ovog izdanja, nalazi se u ostavštini Miroslava Krleže.

Pri prevođenju su se, između ostalog, pojavili i problemi terminološke naravi, koji su proizašli iz činjenice da su originalne tekstove pisali autori iz različitih umjetničkih područja. Marcel Bačić ističe da se redakcija držala originala, što je pretpostavljalo i "poseban tretman stručne terminologije, koja nije ispravljana u skladu sa stručnim standardima, nego je ostavljena u otvorenosti u kojoj je prezentirana i u njemačkom izvorniku".

Pridodani eseji današnjih hrvatskih autora, među kojima su i Nikša Gligo, Vladimir Biti i Zoran Kravar, nisu tek puko prepričavanje ili iščitavanje tekstova iz 1912., iako bi upravo na taj zaključak mogla navesti činjenica da su iz minhenskog almanaha doslovno preuzeti čak i neki naslovi eseja. Ovdje je, naime, riječ o novim, postmodernističkim osvrtima na temeljna pitanja "Plavoga jahača", koja su "postavljena u odnosu na epohu koja osjeća u sebi potrebu za inovacijom". Ona su ponovno aktualizirana upravo sada "jer se htjelo isprovocirati pitanje postoji li takva potreba i danas".

Naravno, to je i inače jedno od ključnih umjetničkih pitanja, i to ne samo u suvremenom trenutku. U tom smislu, HGZ-ovo izdanje "Plava konjica" ne nudi jednoznačan odgovor. No, ionako je često, umjesto nuđenja konačnih odgovora, puno produktivnije otvoriti prava pitanja.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Plava konjica Plavog jahača

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici