Booksa navršila 5 godina

U međuvremenu, takvi artikli premjestili su se u veće trgovačke centre, a Martićeva 14d nije baštinila ništa od prethodnih stanara. Naime, to je postala adresa na kojoj je svoj dom našao Književni klub Booksa, i to prije točno pet godine.

5. siječnja 2004. godine, tri mlade žene, Vanja Bjelić, Miljenka Mika Buljević i Maja Župan, otvorile su vrata prvog prostora u Hrvatskoj u kojem se može kupiti knjiga, na miru čitati uz odgovarajuće piće, ali se o knjigama može i razgovarati i družiti. Iako to možda zvuči pomalo idealizirano Booksa se u pet godina postojanja, iznenađujuće vjerno držala svojih izvornih načela, pa je to danas mjesto okupljanja modernijeg dijela hrvatske književne scene, kao i brojnih ljudskopravaških udruga, te raznih umjetnički nastrojenih alternativaca. U gradu u kojem vlast takva mjesta uglavnom zatvara, Booksa se uspijeva održati već pet godina, a takav rođendan svakako treba i obilježiti.

Prva petoljetka Bookse zapravo je priča o uspjehu, ali i savladavanju prepreka, a zametak zapleta  dogodio se ratnih devedesetih kada su se današnje vlasnice Bookse, Vanja i Mika, upoznale na Filozofskom fakultetu, kao jedine studentice u studijskoj grupi češki-engleski. Fakultetsko prijateljstvo nastavilo se i u godinama koje su uslijedile, a ove dvije entuzijastice osjećale su frustraciju nedostatkom zanimljivih književnih događanja u Zagrebu. Književni klubovi u svijetu su uobičajena pojava, a zagrebačka Booksa je svoju direktnu inspiraciju imala u jednom praškom kafiću, kaže Vanja Bjelić: «Bile smo na studentskoj godini u Češkoj i često smo boravile u tamošnjem book cafeu Globe. Počele smo razgovarati o tome kako bi bilo super da takvo mjesto postoji u Zagrebu, a onda je došao i trenutak kada smo počele i konstruktivnije razmišljati o svemu.»

Nakon posjete sarajevskom književnom kafiću Buybook pred kraj 2002. godine, djevojke su nakon Nove godine prvi puta sjele i počele praktično planirati otvaranje Bookse. Naravno, započelo je s onim najlakšim, osmišljavanjem loga, ali uskoro su se počele baviti i važnijim stvarima, poput pronalaženja prostora, a cijeli proces je trajao godinu dana obilaženja gradskih institucija i lobiranja. Pomogla je i preporuka Ministarstva kulture, koja je dobivena nakon prezentiranja koncepta tada Vujićevim činovnicima.

U međuvremenu je prostor na adresi Martićeva 14d postao državni, a lani su voditeljice Bookse s državom potpisale petogodišnji ugovor o najmu. No, da bi se prostor moglo opremiti, osnivačice su digle kredite i bacile se na uređivanje. Kada je sve to konačno obavljeno, bilo je vrijeme za otvaranje kluba, ali i organiziranje prvog programa, prisjeća se Mika Buljević: «Otvorila sam Booksu u devet ujutro, prvi gosti su došli oko jedanaest, a onda se pojavio i čovjek s pitanjem koliko košta fotelja, jer je mislio da smo salon namještaja. Polovicom drugog mjeseca organizirali smo i prvi program, predstavljanje tada nominiranih književnika za nagradu Jutarnjeg lista. Vrlo brzo je Booksa postala in mjesto, jer Zagreb je mali grad i sve se brzo razglasi.»

Ako je prvi dan prošao koliko-toliko u redu, već drugi je u Booksi zapamćen po katastrofi, priča Vanja: “Imali smo poplavu, kada sam ujutro došla i otključala vrata, ugazila sam u vodu do koljena. Nakon dva mjeseca digao se parket, a ljudi su ga preskakali, misleći da se radi o umjetničkoj instalaciji! Mi smo bile očajne, jer smo parket platile 30 000 kuna.” Smatrati zbog vlage podignuti parket umjetničkom instalacijom tipična je karakteristika prosječnog posjetitelja Bookse, koji možda i nije uvijek upućen u umjetnost, ali je svakako poštuje, pa čak i kad to nije.

Značajna prednost koju je Booksa imala, bilo je pojavljivanje u pravi trenutak. FAK se istrošio, posvađao sam sa sobom i zapravo nestao, ali su – možda zahvaljujući njemu - knjige ponovo ušle u modu, pa je mjesto posvećeno njima, ali ne na akademski suhoparan način, zapravo bilo nešto što su svi rado prihvatili. Tu posebnu atmosferu Bookse naglašavaju Mika i Vanja: “S autorima smo na ‘ti’, knjige se predstavljaju kroz razgovor, publika sudjeluje i postavlja pitanja.”

Naravno, u svih ovih pet godina, Booksa - kao i većina onih koji se ne bave institucionalnom kulturom, odnosno narodnim nošnjama Dalmatinske zagore – ipak postoji i posluje u stalnoj financijskoj neizvjesnosti. Najveća kriza dogodila se 2006. godine, kada je Booksu napustila osnivačica Maja Župan, zbog jednostavnog razloga. Trebao joj je dobro plaćen posao, a ni Vanja ni Mika više ne mogu funkcionirati samo zahvaljujući entuzijazmu.

Još jedna frustracija, iako bitno manja, ali ne i bitno apsurdnija, su Booksini susjedi. Svatko tko je, recimo, sudjelovao na tamošnjem Pub kvizu zna da uvijek postoji mogućnost dolaska policije, kojoj seniori iz susjedstva prijavljuju remećenje javnog reda i mira, iako je riječ tek o stotinjak mladih koji petkom do 23 sata igraju kviz. No, to je samo jedna od brojnih neobičnih situacija u kojima se Booksa nalazi sa svojim tankoćutnim susjedima, koji su čak prijavili i Julijanu Matanović, kada je gostovala na Dan žena. Policija je u međuvremenu navikla posjećivati Booksu kao mjesto visokog rizika, barem kako tvrde susjedi, koji su zbog navodnog dilanja droge čak prijavili pučkoškolce samo zato jer su u okviru čitalačke grupe raspravljali o romanu «Mi djeca s kolodvora Zoo». Tako se umjesto cajkaškim klubovima i okupljalištima kriminalaca, policija, zahvaljujući namćorima iz Martićeve, redovito bavi Booksom i njenim posjetiteljima.

Od travnja 2007. Booksa je pokrenula i istoimeni književni portal, želeći svoje programe bolje predstaviti što širem broju ljudi: «Portal je Booksa preslikana na internet. Zamišljali smo da postane internetska zajednica, no za sada se ona stvorila samo oko kviza, ali radimo na tome. U principu smo književni portal i ne svaštarimo.»

U zadnjih nekoliko mjeseci, na portalu se pojavljuju i književne kritike, koje Booksa realizira u suradnji s beogradskim književnim kolektivom Beton. S obzirom da na svakoj književnoj sceni taštine nikad ne manjka, a hrvati svakako nisu imuni na tu pojavu, postavlja se pitanje hoće li objavljivanje kritika rezultirati zamjeranjem ili durenjem uglednih pisaca. Vanja, koja je urednica portala, objašnjava kako im je možda i bilo lakše dok su ih svi percipirali kao tri simpatične cure, ali da je važno i zauzeti stav.

Na pitanje koga nikada ne bi ugostile u Booksi, Vanja Bjelić i Mika Buljević uglas odgovaraju - «Aralicu!». Doduše, njegova ciljana publika ionako vjerojatno ne sjedi u Martićevoj 14d, a teško je zamisliti i da bi se Ivan Aralica odazvao. No, pozivanje ovog Homera zadarskog zaleđa na tipičan Booksin književni razgovor nije sasvim loša i nezanimljiva ideja. Kada su u pitanju Booksini kriteriji, simpatije se mogu jasno prepoznati, pa se tamo ne mogu očekivati promocije, primjerice, knjiga o jogi, ali je zato prezentiran zbornik Prava na grad.

Osim već spominjanih promocija knjiga i čitalačkih grupa, Booksin program je u proteklih pet godina uključivao radionicu kreativnog pisanja koju je vodio Zoran Ferić, te radionice stripa i poezije, dok se ove godine pokreću i one za govorništvo i pisanje književnih kritika. Tu je još redovita Revija malih književnosti, kao i predstavljanje raznih umjetničkih kolektiva, poput londonskog prošle, ili krakovskog pretprošle godine.

Na kraju dana Vanja Bjelić i Mika Buljević ipak ostaju zadovoljne Booksom i učinjenim, a najviše im znače brojni mali uspjesi: «Kada vidiš punu Booksu i svima je super, shvatiš da se događa nešto što si do tada samo zamišljao u glavi. Ili recimo, na Stojedinici čujemo najavu nečega što se događa u Booksi, bez da je objašnjeno gdje se ona nalazi i što je. Dakle, postaneš referentno mjesto i svi znaju o čemu je riječ.»

S obzirom na skijašku groznicu koja naciju hvata početkom svake godine, Booksa nije organizirala službenu proslavu svoje petoljetke na sam datum otvaranja, te se za istu kuju planovi. Također će se i u svim postojećim programima pokušati uklopiti pet godina postojanja ovog književnog kluba, a mnogo se očekuje i od ovogodišnje Revije malih književnosti, na kojoj će biti predstavljeni pisci iz Srbije. Za sljedeću petoljetku Vanja Bjelić i Mika Buljević razmišljaju o dovođenju novih snaga u Booksu, te planiraju još veću profesionalizaciju, dok korporativni sponzori još uvijek nisu u igri.

U gradu u kojem je neovisna kultura, bez obzira na sve teškoće, i dalje najvitalniji dio ponude, Književni klub Booksa možda najviše od svega treba slaviti svoju neovisnost, koju je najčešće potrebno platiti izostankom dugoročne sigurnosti. No, kako stvari stoje, za pretpostaviti je kako će Booksa slaviti dvoznamenkaste rođendane. Čestitamo!

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Siniša Labrović: Nismo svi talentirani za politiku i žicanje
Siniša Labrović i 'Postdiplomsko obrazovanje'
Samostalni srpski tjednik Novosti uskoro na svim kioscima
Novosti - samostalne novine na latinici i ćirilici
Word Express kreće na put
Word Express ujedinjava europske pisce u Istanbulu
Održan okrugli stol u organizaciji Kulturpunkta
Kulturpunktov okrugli stol o nezavisnim medijima
Booksa ugostila Srđana Tešina
Srđan Tešin u Booksi