'U zadnji čas' - nastavak autobiografije Igora Mandića

12.03.2009. Print | Pošalji link

Kada je 2006. godine Igor Mandić objavio autobiografsku knjigu «Sebi pod kožu», hrvatska književnost dobila je štivo koje se nije uklapalo u bilo što do tada objavljeno kod nas.

Naravno, bilo je i biografija i autobiografija i ranije, no Mandić je svoju napisao na jedan novi i neuobičajen način, do kraja se razotkrivši i to vlastitim perom. Za razliku od onih koji si pisanjem o proživljenom žele podići spomenik ili se upisati u vječnost, ovaj publicist si je za cilj odabrao totalnu analizu svojeg lika i djela, te je u tome i uspio. Kritike su većinom bile pozitivne, «Sebi pod kožu» nagrađen je i Kiklopom za najbolje publicističko djelo, a i široko čitateljstvo je pokazalo značajan interes za priču koja završava tragičnim samoubojstvom Mandićeve kćeri Ade. S takvim krajem, koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, Igor Mandić priveo je prvi svezak svojih sjećanja kraju, a drugi se pojavio u knjižarama ovih dana.

Ponovno u izdanju Profila, a s naslovom «U zadnji čas», Igor Mandić ispisuje svojevrsni nastavak prethodne knjige, ali ovaj put s još više uvida, a još manje milosti za izabrani pripovjedni subjekt. Također je pokušao i zahvatiti što više aspekata svojeg života, pa Mandić u jednom trenutku piše o kulinarskim receptima, a u drugom o političkim obračunima. Upustiti se u pisanje autobiografije zasigurno nije jednostavna stvar, barem onima čiji životi doista imaju nešto za pokazati, tvrdi Igor Mandić: «To je najteže i posljednje što preostaje, jer najprije treba proživjeti jedan život kako bi se o njemu pisalo. Danas mladići i djevojke, do trideset godina stari, pišu besmislice i nekakve autoreferencijalne ispovijesti, a nemaju ništa reći, jer ništa nisu ni doživjeli.»

Da je Mandić vrlo ambiciozno pristupio opisivanju vlastitog životnog puta najbolje se vidi u tome koliko različitih rukavaca svojeg djelovanja on analizira. Ironični podnaslov «autobiografski reality show» autor koristi kako bi ismijao aktualnu opsesiju medija nevažnim starletama i pripadajućim sponzorima. No, ono što «U zadnji čas» ponajviše čini zanimljivim štivom jest Mandićeva sposobnost provokacije, koja se primjenjuje na svaku temu, pa čak i kulinarstvo. Ovaj se publicist može pohvaliti kako je bio jedan od prvih koji su pisali o iću i piću, iako to nije bilo po volji moćnika komunističkog režima: «To je previše nalikovalo zapadnjačkom načinu života i bilo je zazorno hvaliti takvo ponašanje. Sedamdesetih godina sam u 'Vjesniku' imao odriješene ruke, pa sam izmislio tu rubriku koja se bavila gastro-enološkim temama, što je bio prvi prodor te vrste.»

U svojem konstantnom provociranju režima, te stavu kako se i drukčijem mišljenju treba dati dužno poštovanje Igor Mandić nije bio sam, nego dio generacije slavnih publicista, koji su pomicali granice novinarstva na prostoru bivše Jugoslavije. U knjizi «U zadnji čas» spominju se, između ostalih, Bogdan Tirnanić i Veselko Tenžera, no Mandić, s određenom dozom lažne skromnosti, odbija proglasiti primat u odnosu na mlađe novinske autore i kritičare, jer smatra kako svaka generacija idealizira one prethodne.

Među brojnim starijim tekstovima koje se u ovoj knjizi mogu pročitati, jer autor poletno polemizira i s protivnicima koji odavno više nisu među živima, u oči svakako upada vrlo duhovito ismijavanje Ivice Račana, koje sedamdesetih nije ugledalo svjetlo dana: «Tada nismo slutili da socijalistički sustav ipak nije zabetoniran tisućama godina. Meni se ta analiza govora jednog aparatčika činila duhovitom i napisao sam je spontano, istog dana kada sam našao članak o tome u novinama. To je i ilustracija mojeg raspoloženja u to vrijeme – nemoćnik koji u maloj sobi črčka invektive na račun moćnika protiv kojih inače ne može ništa!» Ništa bolje ne prolazi ni autorov književni i intelektualni uzor Miroslav Krleža, kojeg Mandić spominje u kraćem fragmentu teksta. Zaključak je, kao i mnogih drugih, da je slavni pisac u konačnici ipak previše uživao u svojem privilegiranom statusu da bi ga se moglo bez zadrške poštovati.

«U zadnji čas» je knjiga u kojoj se nemilosrdno traga za istinom, no neki njezini dijelovi odlaze iz publicistike u prozu, i to erotski intoniranu. To poglavlje nazvano je «Posljednji tango u Beogradu», parafrazirajući poznati Bertoluccijev film, a veza Beograda i seksa nije slučajna: «Trebala mi je ljudska tematika kojom bih ilustrirao raspad Jugoslavije. Nisam ga mogao opisati reporterski, prepisujući tadašnje izvještaje, nego mi je trebalo nešto životno i čulno.» Svoje seksualne porive Mandić nekoliko puta analizira u knjizi, a jedan od tekstova bavi se čak i njegovom opsesijom mladom glumicom Scarlett Johansson. No, bez obzira na manje ili više proslavljene obline, usne ili grudi, za Igora Mandića postoje samo one njegove supruge Slavice, kojoj je posvećeno najviše prostora u knjizi. Ona je početak i kraj svakog autorovog dana, istovremeno glorificirana i potpuno realna: «To je logično, jer čitav je moj zreli život određen njenom osobom. Mislim da sam napravio nešto što izlazi iz okvira uobičajene hrvatske autobiografije, u kojima su žene suvišan privjesak, a ima i onih gdje se uopće ne zna je li autor bio oženjen i je li imao djecu!»

«U zadnji čas», za razliku od brojnih drugih nastavaka, nije knjiga koja želi živjeti na uspjehu svoje prethodnice «Sebi pod kožu». U ovom tekstu nema praznih mjesta, pa zato i ne čudi da se autobiografsko pisanje Igora Mandića smatra žanrom za sebe. Naime, baš tako je njegove tekstove okarakterizirala kritičarka Helena Sablić Tomić, što čovjeku, poput Mandića, koji se cijeli život trudi biti neovisan i odvojen od režimskog promišljanja jedino može biti kompliment. No, ono što «U zadnji čas» najbolje otkriva nije malenkost Igora Mandića, nego potvrdu stare izreke kako iza svakog uspješnog muškarca stoji – Slavica.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Književnost 2009.
'Sjaj epohe' Borivoja Radakovića ne gubi sjaj niti nakon 20 godina
'Sjaj epohe' dvadeset godina kasnije
Igor Mandić ide sebi drugi put pod kožu
Teofil Pančić u Zagrebu
Teofil Pančić - autor zahvaljujući čijem pisanju su mnogi ostali normalni
Bugarska književnost u Booksi
Počinje Revija malih književnosti
Kritički dijalog o ženskom pismu
Od ženskog pisma do pisma za žene

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici