Preveden novi roman Aleksandra Hemona 'Projekat Lazarus'

30.04.2009. Print | Pošalji link

Chicago je na početku dvadesetog stoljeća bio jedan od velegrada u nastajanju.

Veliki požar koji je 1871. godine uništio trećinu grada iskorišten je kao prilika za rapidni razvoj, pa su se počeli graditi prvi neboderi, industrija je također rasla, a vrhunac kapitalističkog galopa je bila Svjetska izložba 1893. godine. Najvažniji od svega je ipak bio priljev brojnih emigranata iz Europe, te crnaca s američkog Juga, koji su popunili tvorničke hale, radeći u groznim uvjetima. Nije dugo trebalo da se u pretežno proleterskom gradu pojave i sindikalno-komunističke snage, među kojima se idejama i žarom najviše isticala danas legendarna Emma Goldman.

U tom gradu fin-de-sieclea koji buja na sve strane i puca po klasnim i nacionalnim šavovima, bosansko-američki pisac Aleksandar Hemon našao je polazišnu točku za svoj drugi, i dugo očekivani, roman «Projekat Lazarus». Uskrsnuli čovjek iz naslova zapravo je stvarna ličnost, mladi emigrant iz istočne Europe Lazarus Averbuch, kojega je u sumnjivim okolnostima ubio tadašnji šef oduvijek korumpirane čikaške policije George Shippy. Averbuch je posthumno proglašen anarhističkim teroristom, kako bi se šefa policija oslobodilo odgovornosti za ubojstvo, što je pak dovelo do nereda i pogroma u samom gradu. Hemon, koji od 1991. godine živi u Chicagu, tu je priču otkrio slučajno, zahvaljujući knjizi koju je dobio na poklon: «Bila je to mala povijesna monografija o ubojstvu i njegovim posljedicama, koja je izašla iz tiska. U toj knjizi su bile dvije fotografije, koje su nevjerojatne i šokantne i tragične. One su me privukle priči, jer kada sam ih vidio shvatio sam da moram pisati o tom slučaju.» Obje fotografije nalaze se engleskom izdanju ovog romana, a jedna od njih završila je i na naslovnici hrvatskog prijevoda koji je upravo objavila izdavačka kuća VBZ.

Fotografiranje leševa u to je doba bila uobičajena praksa, a slavni mrtvaci su bili i prilika za zaradu, pa je tako, primjerice, fotografija mrtvog Jesseja Jamesa iz 1882. bila neko vrijeme najprodavanija razglednica u Americi. Naravno, Hemon je prvo morao istražiti kako se na slučaj Lazarusa Averbucha gledalo u vrijeme njegove  smrti, a kao sretna slučajnost pokazalo se i to što ubijeni emigrant dijeli ime s legendarnim biblijskim likom: «Jedna stvar vodi k drugoj. Počeo sam čitati čikaške dnevne novine iz tog doba, njih čak sedam uključujući i socijalistički dnevnik. U njemu sam pročitao kako je tijelo Lazarusa Averbucha nestalo, i to mi je bila poveznica s Biblijom. Povijest, sve dok se ne okameni u knjigama, nudi razne mogućnosti interpretacije.»

Sudbina nesretnog Averbucha bila je za Aleksandra Hemona tek prvi korak u konstrukciji zapleta «Projekta Lazarus», koji opisuje potragu bosansko-američkog novinara Vladimira Brika za istinom o tom ubojstvu. Brik u mnogočemu podsjeća na autora samog, kao što je to činio i Jozef Pronek, glavni lik romana «Čovjek bez prošlosti». S druge strane, Brik i Pronek međusobno nisu baš slični, objašnjava Hemon, ne skrivajući da su oba lika djelomično autobiografski: «Brik se kreće, a Pronek je statičan lik. Brik putuje i geografski i emotivno, te je drukčiji na kraju knjige.» U drugom dijelu «Projekta Lazarus» autor Brika šalje u istočnu Europu, u društvu njegovog prijatelja iz djetinjstva i Sarajeva, fotografa Rore, kako bi istražili nepoznati dio Averbuchovog života, prije dolaska u Ameriku. Rora, kao svaki pravi Sarajlija, stalno priča viceve o Muji i Sulji, koji na papiru nisu jednako smiješni kao u izvedbi uživo. Gubljenje humora Hemonu nije bilo važno, jer je i sam bio svjestan da će se to dogoditi, a viceve je u tkivo priče ubacio iz drugih razloga: «Prevođenje humora mi nije bilo toliko važno. Robert Frost je rekao da je poezija ono što se izgubi u prijevodu. S druge strane, Josif Brodski je rekao da je poezija ono što se dobije u prijevodu. Obojica su u pravu, jer se definitivno događa transformacija. Viceve nisam zapisivao kao komični prekid u knjizi, jer sam ionako znao da tako gube 'saft'. Oni su kroz zapisivanje postali poučne priče.»

Kombiniranje dokumentarnog i fikcionalnog književni je patent Danila Kiša, koji je, uz Nabokova, Hemonov najveći književni uzor. Iako u «Projekt Lazarus» Kišev utjecaj ostaje u pozadini, Aleksandar Hemon je i dalje, može se slobodno reći, opsjednut pokojnikom: «On je prisutan u meni, i etički i estetski. Nažalost, nisam ga nikada upoznao, jer sam bio premlad, ali mislim da imamo dosta dodirnih točaka i njegovo naslijeđe mi i danas daje okvire za razmišljanje o književnosti.»

Fikcionaliziranje autobiografskog oduvijek je bilo prisutno u dijelu Hemonove proze, još od prve zbirke priča «Pitanje Bruna», u kojoj su se sa skoro pa fantastičnim pričama o špijunu Alphonseu Kaudersu sudarale one o odrastanju u Sarajevu. Istočnoeuropsku avanturu Brika i Rore u romanu «Projekat Lazarus» omogućava izdašna stipendija, slična onoj Fondacije MacArthur, kakvu je prije pet godina dobio ovaj sarajevsko-čikaški pisac. Riječ je o svoti od pola milijuna dolara, takozvanoj «stipendiji za umjetničke genije»: «Oni ne koriste tu riječ, a ni ja se ne smatram genijem, niti me takvim smatraju ljudi koji me znaju, iz očitih razloga. To forsiraju samo mediji i naravno da je laskavo. Stipendiju su zaslužile moje knjige, jer se ja nisam prijavio za taj novac, niti nekoga osobno šarmirao, nego su ih oni samo pročitali. Ovo je zadnja godina te stipendije, pa ću sada morati možda naći neki posao, a ne samo pisati.»

Da se Fondaciji MacArthur isplatila investicija u književni talent Aleksandra Hemona dokazuje i «Projekat Lazarus», koji je New York Times uvrstio na listu sto najboljih knjiga 2008. godine. Također je i ušla u uži izbor za uglednu National Book Award, a svjetska kritika ju pak unisono obožava, oduševljavajući se autorovim paralelama između današnjeg rata protiv terora i čikaškog kaosa s početka prošlog stoljeća. U petogodišnjem stipendiranom periodu Hemon je napisao još i zbirku priča «Ljubav i prepreke», koja je prvo objavljena na bosanskom u Sarajevu, dok uskoro slijedi i njezino pojavljivanje na engleskom, jeziku na kojem je i originalno napisana. Njezin autor je, dakle, od čovjeka bez prošlosti, kakvim se smatrao u svojem prethodnom romanu, postao čovjek sa svijetlom budućnošću, a od siromašnog emigranta u Chicagu s početka devedesetih, koji raznosi pizze kako bi preživio, uskrsnuo u novom mileniju, poput Lazara, do američkog literarnog vrha.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Pariz kao 'Sjajno mjesto za nesreću' Damira Karakaša
'Sjajno mjesto za nesreću' otkriva utrobu velegrada
'Projekat Lazarus' preveden na hrvatski

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici