'Odavde do tralala' - putopis Borisa Veličana

05.05.2009. Print | Pošalji link

Jedan od bestselera 1986. godine bio je i za socijalističko književno tržište neuobičajeni putopis «U potrazi za staklenim gradom» Željka Malnara i Borne Bebeka.

Njih dvojica su u toj knjizi opisali svoja putovanja od Turske do Tibeta, na kojima su otkrivali mistične tajne drugih kultura, ali i ideju putovanja kao plemenitog i izazovnog pothvata za duhovni razvoj svake osobe. Taj putopis je bio nešto više od uobičajenih predstavnika svojeg žanra, a posebno je utjecao na mlade, sa svojom kombinacijom antropologije, avanture, utopije i mistike.

Jednog primjerka od pet izdanja «U potrazi za staklenim gradom» dohvatio se i tadašnji tinejdžer, a današnji putopisac Boris Veličan, te ostao fasciniran pročitanim. I dok su njegovi vršnjaci sanjali o vozačkim dozvolama i autima, Veličan je odlučio početi putovati svijetom, naročito beskrajnom Azijom, od ledenog Sibira pa do egzotične Sumatre. Ipak, prva prilika za napuštanje kontinenta ukazala se u drugom smjeru, te je s 21 godinu putovao u Južnu Ameriku. Nakon tog prvog puta Veličan je počeo putovanja dokumentirati fotografijama i dnevničkim zapisima, a pisanje o avanturama na putu došlo mu je prirodno, jer zapravo piše još od djetinjstva, duže nego što putuje.

Strast za putovanjem i pisanjem rezultirala je već spomenutim putopisnim prvijencem «Meni je svaki dan nedjelja» iz 2005. godine, a ovih dana se u knjižarama pojavila i Veličanova knjiga «Odavde do Tralala» u izdanju Algoritma. U njoj autor opisuje svoje putovanje takozvanim Putem svile, koji je Zapadu u vrijeme Srednjeg vijeka otkrio i proslavio Marko Polo. On je u Europu donio, osim svile, i čitav niz novotarija, poput kineskog papira i baruta, pa Veličan u svojoj knjizi ironično konstatira «da smo se konačno mogli ubijati kako spada i žrtve zapisivati na kvalitetnu materiju». Što se preciznijih koordinata Puta svile tiče, Veličan podsjeća kako se sve uvijek prilagođavalo situaciji na terenu: «Krajnja zapadna točka je bila Venecija, a putovalo se do zapadne Kine. Kako se tu putovalo stoljećima, ne postoji jedan Put svile, jer ako bi negdje počeo rat, onda se to područje zaobilazilo, pa putuješ trideset godina malo sjevernije. Cilj moje ekspedicije je bio grad Kašgar, jer je on bio mjesto od kojeg Zapadnjaci ne bi nikada išli dalje, a u njega su dolazili i svi kineski trgovci iz udaljenih krajeva. U principu, Put svile je uvijek ovisio o političkoj situaciji, te je zato i postao mreža putova.»

Veličan je taj put prešao u nekoliko mjeseci prije 11. rujna 2001. godine, te mu se opet vratio sedam godina kasnije, u društvu snimatelja Vjerana Hrpke. Zajedno su snimili i dokumentarni film «Odavde do Tralala», koji doduše neće moći pogledati na HTV-u. Poznati je slučaj Veličanova sukoba s birokracijom dalekovidnice, kada su mu bez razloga otkazali suradnju u zadnji čas, pa je iz protesta proveo tjedan dana kampirajući na Prisavlju kako bi uopće dobio pismeno očitovanje o prekidu suradnje. Na kraju svega je Veličanu preostalo pouzdati se samo u sebe, pa je našao sponzore za put, a bile su potrebne i ekstenzivne pripreme, poput dozvola za pojedine dijelove puta, ali i odgovarajuća cjepiva.

Strast za putovanjem Veličan mora još uskladiti i s obvezama predavača produkcije na Akademiji dramskih umjetnosti, što mu za sada dobro ide. No, putovanje nestabilnim područjem, što Bliski Istok i razni 'Stanovi' svakako jesu, može dovesti i do opasnih situacija, nevoljko priznaje Boris Veličan: «Postoje područja koja imaju svoje lokalne probleme. Bilo je situacija da pred snimatelja i mene izađe čovjek s kalašnjikovom i zapita nas gdje idemo. Onda mu objasnimo da putujemo i da ne volimo iste ljude kao i on, popijemo zajedno čaj i možda nešto kupimo. To se zna dogoditi jednom na cijelom putu. Ne želim s tim pričama na naslovnice, jer bi onda bili zaboravljeni svi divni ljudi koje sretnem.» Kao sada već iskusan putnik i putopisac, Veličan kaže kako i nije teško s ljudima uspostaviti kontakt, te da je većina spremna pomoći, pa čak i ugostiti potpunog stranca. Najvažnije od svega je poštovati lokalne običaje, te pokazati radoznalost, ali ne biti nametljiv. Iako je navikao putovati u paru ili s više ljudi, biti sam u nepoznatoj zemlji zapravo je bolja pozicija, objašnjava Veličan: «Put u dvoje je i put tog odnosa, a kad si sam, onda su ti sva vrata otvorena i ljudi te mnogo lakše prihvate i prime u svoj dom.»

Filmski dio «Odavde do Tralala» uskoro bi se opet trebao prikazati u Zagrebu, najavljuje njegov autor, nakon nedavno održane premijere u Kinu Europa. Knjiga istog naslova može se naći u svim knjižarama, a osim Veličanovih opservacija i radoznalog teksta pažnju treba obratiti i na fotografije, na kojima se, između ostaloga, mogu vidjeti velike falusoidne stijene u turskoj zabiti, ali i skromna studentska soba arapskog princa, kod kojeg putopisac prenoći.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Putovanje Putem svile

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici