'Alabama song' - roman o Zeldi Fitzgerald

08.06.2009. Print | Pošalji link

«Svi ste vi jedna izgubljena generacija», konstatirala je svojedobno spisateljica Gertrude Stein, govoreći o mladim piscima koji su na scenu stupili nakon završetka Prvog svjetskog rata, kao što su Hemingway, Dos Passos i Ezra Pound.

Svi oni su prije ili kasnije boravili u Parizu, a vremenom se pokazalo kako je najizgubljeniji među njima onaj koji je bio tada i najslavniji – Francis Scott Fitzgerald.

«Velikog Gatsbyja», svoje najpoznatije djelo, Fitzgerald je objavio 1925. godine, kada je imao samo 29 godina, i sve što je nakon toga napisao, do svoje smrti u 44. godini, ostalo je u sjeni ovog romana. No, u sjeni Francisa Scotta  cijelo je vrijeme bila njegova supruga Zelda, u povijesti isprva zabilježena kao histerična poluraspuštenica, koja je svojim ponašanjem jadnog supruga pretvorila u alkoholičara. S vremenom se pokazalo da je istina drukčija, te da je Zelda sama bila talentirana slikarica i spisateljica, čiji se talenti nikada nisu mogli do kraja razviti baš zbog bolesne ljubomore njenog supruga. Brak Scotta i Zelde Fitzgerald bio je klasična priča o naizmjeničnoj ljubavi i mržnji, a Zelda se polako u teoriji počela pretvarati u svojevrsnu feminističku ikonu, savršen primjer heteromačističkog ugnjetavanja feminine slobode.

Francuski pisac srednje generacije Gilles Leroy odlučio je zagrepsti ispod skandalozne površine braka Fitzgeraldovih, a rezultat toga je roman «Alabama Song», za koji je dobio uglednu Goncourtovu nagradu 2007. godine. «Alabama Song» je tako promijenila njegovu dotadašnju, pomalo dosadnjikavu, književnu karijeru: «Moj život u Parizu i provinciji prije nagrade bio je život pisca kao svakog drugog, dakle težak, s puno neizvjesnosti. No vjerujem u sebe, budući da sam oduvijek htio pisati, i time sam se bavio bez obzira na sve. Književnost i pisanje su me zanimali mnogo više od bilo kakvih nagrada, ali moram priznati da nisam bio spreman na nagradu Goncourt.»

Iako su isprva svi bili iznenađeni što je Leroy dobio najpoznatiju francusku književnu nagradu, mediji su redom stali na njegovu stranu, što je za relativno povučenog autora bilo novo iskustvo: «Da, bio sam jako zadovoljan načinom na koji su me mediji pratili i što su onda o mojoj knjizi pisali. Većina medija me je, kako u Francuskoj, tako i u inozemstvu jako dobro prihvatila i pozdravila dodjelu nagrade.»

Kako bi ispričao tragičan život Zelde Fitzgerald, Leroy je temeljito istražio sve dostupne izvore. Čitao je biografije o Scottu, u kojima Zelda nije baš najbolje prolazila, pa je njegova proza uspio spoj činjenica i fikcije: «Kod mene u velikoj mjeri postoji intertekst, no rekao bih da je sve na kraju krajeva - tekst. Pisao sam o jednom ljubavnom paru, i to o paru pisaca! Naravno, Scott Fitzgerald je poznati pisac i znaju ga u cijelom svijetu, no Zelda se također nadala postati književnicom. Ona je također objavila neka djela, jedan roman i mnogo novela, i sve sam pročitao.»

Leroy, ali ne i samo on, tvrdi kako je Zelda bila iznimno talentirana za pisanje, pa je u međuvremenu otkriveno kako je njezin suprug čak ukrao nekoliko njezinih priča i objavio ih kao svoje.

Što se pak naslova tiče, on se referira na Zeldino rodno mjesto, gradić Montgomery u Alabami, koje je autor i posjetio. Ipak, konkretnu ideju za naslov «Alabama Song» dobio je slušajući radio u autu, kada je čuo istoimenu pjesmu Bertolta Brechta i Kurta Weila u izvedbi Doorsa. Od Brechtovih nasljednika prava korištenja dobio je na prilično jednostavan način – poslao im je rukopis, kojim su oni bili oduševljeni, te su mu bez ikakve naknade omogućili korištenje «Alabama Song» za naslov romana. A u njemu, iako na manje od dvjesto stranica, prolazi galerija slavnih i realnih likova, od glumice Tallulah Bankhead pa do spomenute Gertrude Stein.  Leroy ističe jednu manje poznatu sudbinu opisanu u knjizi, onu kćeri slavnog para kojim se bavio: «Zelda i Scott su imali kćerku Patriciju, koju su zvali Scottie. Bila je nesretno dijete, iako je bila stabilna i sređena, kako je njezina majka opisuje. Njeni roditelji su mnogo putovali, na nju većinom nisu obraćali pažnju, a dijete je išlo od dadilje do dadilje, koje su se mijenjale svakih nekoliko mjeseci. Povrh svega, s osam godina Scottie doživljava da joj majka odlazi u ludnicu na 15 mjeseci.» Nevolje Scottie Fitzgerald nisu tu stale, jer joj je otac umro kada je imala 19 godina, a majka, nakon dugogodišnjeg boravka u ludnici, kada je imala 26.

Gillesa Leroya je, kako kaže, zapravo zanimalo međusobno uništavanje u ljubavi dvoje umjetnika: «Želio sam prikazati i obraditi stvari koje me osobno okupiraju. To je rivalitet unutar nekog ljubavnog para, sukob dvije ambicije. Htio sam jednom napisati roman o toj temi i shvatio sam da nema boljeg načina nego opisati par Zelde i Scotta Fitzgeralda.»

«Alabama Song» u Hrvatskoj se pojavila kao dio Kiklopom nagrađene biblioteke «Na tragu klasika» izdavačke kuće Disput, koju uređuje Irena Lukšić. Za prijevod je zaslužna Ana Prpić, a ako vas sve što ste čuli nije zainteresiralo, otkrit ćemo još i da Leroy u romanu opisuje i homoseksualnu avanturu Fitzgeralda i Hemingwaya, inače jedine stvarne osobe koji se u «Alabama Song» ne pojavljuje pod svojim pravim imenom. Objašnjenje autora glasi kako je njegov tekst ipak pretežito fikcija i da nije htio posthumno kvariti imidž muškarčine kojim se Ernest Hemingway ponosio, no u priči o umjetnicima izgubljene generacije svima su prije ili kasnije pale maske građanske normalnosti – Fitzgerald se opio do smrti, Hemingway ubio sačmaricom, a Pound završio u ludnici. Među takvom ekipom slobodoumna i emotivna Zelda, poručuje «Alabama Song», nije zapravo imala nikakve šanse.

(G.D.)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici