'Lunapark' Tomislava Zajeca - od crne kronike do fikcije i natrag

26.06.2009. Print | Pošalji link

Prije nekoliko godina stranice crnih kronika punila je afera oko profesora Prirodno-matematičkog fakuletata Darka Veljana, koji je na policiji završio zbog svojeg interesa za mlade muške prostitutke.

Veljan, očekivano, nije bio oduševljen što je cijela priča izašla u javnost, a vjerojatno mu se još manje svidjelo kada je od jednog aktera učinila privremenu medijsku zvijezdu. Riječ je bila o Pinkiju, kako je glasio nadimak jednog od mladića koje je Veljan podvodio. Pinki je nekoliko dana gostovao na televizijama i slikao se za novine, pričajući što se sve i kako tu dogodilo, a usput otvarajući vrata u svijet društvene margine, beskućnika i napuštene djece, prostitucije i droge, dakle svega onoga što se ne uklapa, osim kao skandal iz takozvanog jet seta, u sliku tranzicijom obogaćene Hrvatske koja hita prema Europskoj uniji.

Nakon svojih petnaest minuta slave Pinki je promptno zaboravljen, nalazeći se na kraju cijele afere na istom mjestu gdje je bio na njenom početku – sam, na ulici. Ipak, utisak je ostavio na zagrebačkog pisca i dramatičara Tomislava Zajeca, poznatog po svojim romanima «Soba za razbijanje» i «Ljudožderi», u kojima je opisivao besciljne živote 'zlatne mladeži'. Rezultat Zajecove fascinacije Pinkijevom pričom je roman «Lunapark», koji se nedavno pojavio u izdanju Novog Libera i EPH, a pod uredničkim okom Jagne Pogačnik. U «Lunaparku» se opisuje nimalo lijep život na rubu društva, iako Tomislav Zajec naglašava kako su mu stvarni događaji bili tek polazišna točka: «Ono što sam ja vidio u toj priči iz crne kronike, je dječak koji traži obitelj. Ne traži ništa drugo nego nekoga tko će ga voljeti. Roman se bavi time i on nailazi na alternativne obitelji, čak i jednu u kojoj se osjeća dobro. Imao sam sreću civilni vojni rok služiti u jednoj ustanovi za nezbrinutu djecu, i još sam tada shvatio da njima najviše nedostaje ljubav.»

Ljubav je u svijetu «Lunaparka» često tek samo jedna transakcija u međuljudskim odnosima, a Zajec ističe da uz ljubav najčešće ne ide sreća, nego manipulacije. Zbog toga njegov neimenovani glavni lik, koji na početku romana bježi iz Doma za nezbrinutu djecu, ulazi u situacije gdje svojim emocijama i tijelom plaća stan i hranu. Sve ovo zahtijevalo je i određeno istraživanje: «Nisam poznavao taj svijet, te sam smatrao da je potrebno otkriti njegovu atmosferu. Noći sam proveo u šetnji Glavnim kolodovorom, lutao sam ulicama, ne toliko u potrazi za pričom, nego atmosferom.»

S obzirom na tematiku, koja uključuje maloljetničku delikvenciju, konzumiranje droga, kronične bolesti, prostituciju i iskorištavanje ljudi, Tomislav Zajec je bio u prilici svojim likovima presuđivati i moralizirati o stanju u društvu. Toga u «Lunaparku» nema, kao uostalom ni u prethodnim autorovim djelima: «najviše volim čitati knjige koje ne donose sudove o svojim likovima, pa želim ostati neutralan i kada ja pišem. Ovdje je to bilo iznimno teško, jer sam se vezao za glavni lik i osjećao ga u sebi, pa mi je bilo teško zadržati hladnoću pripovijedanja.»

U galeriji stvarnih likova koje Zajec opisuje u «Lunaparku» jedan se izdvaja svojim nebeskim statusom. Riječ je o anđelu čuvaru glavnog lika, a njihov odnos prikazan je u rijetkim dijaloškim dionicama ovog teksta. S druge strane, anđeo je prilično izlizana, općenita metafora, s čime se Tomislav Zajec slaže, no u ovoj konkretnoj priči je takav lik smatrao neizbježnim: «Anđela ima jako puno, u naslovima i tekstovima, a pojavljuju se i u prozi, drami, filmu. Zaista je riječ o nečemu što je prilično potrošeno, no meni je trebalo nekakvo uporište za glavnog junaka. Kada sam ga doveo do ruba, bio je potreban taj glas koji on čuje – uspavanka koju pjeva samom sebi.»

Pisanje «Lunaparka», kojemu su prethodila noćna lutanja Glavnim kolodvorom i zloglasnim lokacijama, također se za ovog pisca ispostavilo kao novo, drukčije iskustvo koje je dugo trajalo. Sveukupno je tekstu posvetio tri godine rada, ovoga puta se konstrukcijom priče baveći tek na kraju.

Hrvatska tranzicijska zbilja se u ovom romanu suptilno dijagnosticira. Društveno licemjerje, naročito ono viših klasa, najviše se otkriva u liku propale glazbenice mame Gabrijele, odrasle osobe koja u ovoj priči o izgubljenoj mladosti dobiva najviše prostora: «Taj lik dolazi iz jedne moje drame, koja nije naročito uspjela. No, lik mi je ostao interesantan, te sam ga zapamtio, a u 'Lunaparku' sam otvorio prostor da razvijem mamu Gabrijelu. Ako je moguće tako reći, uživao sam opisujući je, jer ona je najneobičniji lik koji sam stvorio u prozi.»

Tomislav Zajec u hrvatsku je književnost ušao preko lirike i nagrade Goran za mlade pjesnike još 1994. godine. Napisao je od tada nekoliko drama i romana, a vrijeme mu oduzima i posao višeg asistenta na Akademiji dramske umjetnosti, gdje predaje dramaturgiju. Uza sve spomenuto, Zajec trenutno s Daliborom Matanićem radi na trenutno drugoj verziji scenarija za film «Majka asfalta», koji je trenutno u fazi pretprodukcije.

Što se glavne inspiracije «Lunaparka» tiče, Pinki je u medijima bio spomenut prošle godine, kada je u noćnom tramvaju nožem izbo stanovitog 41-godišnjaka. Oružje je bacio u smeće u blizini Glavnog kolodvora, otkrio je policiji. Od žrtve nasilja postao je i sam nasilnikom, uznemirujuće precizno imitirajući isti preokret, kojim «Lunapark» završava.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Lunapark - Tomislav Zajec
Objavljen 'Lunapark' novi roman Tomislav Zajeca
Bogat program na 6. Zagrebačkom sajmu knjiga
Gužva u programu Zagrebačkog sajma knjiga
Kazališne srijede u KIC-u
Kazališne srijede - nove zagrebačke tribine

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici