'Sjaj epohe' dvadeset godina kasnije

31.07.2009. Print | Pošalji link

„Sjaj epohe“ Borivoja Radakovića započinje poglavljem koje opisuje susret glavnog lika, znakovito nazvanog Boro, sa Sekretarijatom za narodnu obranu.

Već time je jasno kako je „Sjaj epohe“ roman jednog određenog vremena, s obzirom da danas ne postoji dotični Sekretarijat, a nema ni Jugoslavenske narodne armije. Tranzicijski kapitalizam promijenio je mnogo toga u našim životima, koji su prije dvadesetak godina izgledali potpuno drukčije, pa je tako Radakovićev roman istovremeno i povijesni artefakt.

S druge strane, „Sjaj epohe“ je i svojevrsna kabanica za određeni tip urbane, postmoderne proze, smještene u manje-više isti društveni milje, kao što je „Naš čovjek na terenu“ Roberta Perišića. To je ujedno i knjiga o Zagrebu kao gradu, koji, čini se, ima određene vječne osobine, kakve se iščitavaju još od Šenoinog i Krležinog Agrama, pa do Novog Zagreba Ede Popovića. Radaković pokriva umjetničko-medijsku scenu, oslikavajući tipične uredske intrige iz vremena samoupravnog socijalizma, političkog sustava u kojem se skoro nikoga nije moglo otpustiti.

Radakovićeva proza se pojavila u godini sloma socijalističkog liberalizma, koji je uostalom i opisivala, pred navalom raznih nacionalizama, te je zbog toga uskoro povučena iz prodaje. Roman se onda distribuirao gradom pomoću fotokopija, i s vremenom se više ljudi hvalilo kako su ga čitali nego što su uopće to mogli učiniti. Stoga je VBZ povodom dvadesetogodišnjice prvog pojavljivanja odlučio objaviti drugo izdanje.

«Sjaj epohe» pojavio se na književnoj sceni u samo svitanje Tuđmanovih konzervativnih devedesetih, u književnom smislu ponajviše obilježenih činjenicom da se pokušalo od davno pokojnog ustaškog doglavnika napraviti najvećeg hrvatskog pisca. Kopanje po prošlosti vidjelo se i u tome što se među živim piscima najviše forsirao Ivan Aralica, no krajem desetljeća se počela stvarati atmosfera za promjenu. Ne samo političku, nego i na književnoj sceni, gdje je nestrpljivo čekala nova generacija pisaca koje nacionalne teme baš i nisu zanimale. To je bio književni materijal koji je Radaković okupio u FAK-u, pokrenutom točno prije deset godina.

Iako je Radaković tek dvije godine udaljen od šezdesetog rođendana, nema namjeru uskoro otići u književnu mirovinu. Trenutno piše djelo pod pamtljivim naslovom „Hrvatski bedem ljubavi“, koje je pak inspirirano hip hop poezijom. Za sada je teško znati hoćemo li na čitanje dobiti roman u stihovima ili nešto još čudnije, no konačni odgovor stiže sljedeće godine. Za sada se treba podsjetiti „Sjaja epohe“, u kojem se, uz prozu, mogu još naći i pjesme te fotografije. One su, kao i na početku spominjani Sekretarijat za narodnu obranu, dokaz koliko se toga u međuvremenu promijenilo. Naime, eksplicitne fotografije Igora Kelčeca, i to u dlake obrasle vagine, 1990. su bile kontroverzne i na rubu pornografije, a danas nikome ne smetaju na naslovnici knjige, pomalo nostalgično je primijetio Borivoj Radaković. Dodao je da su mu u ovoj, sjajnoj ili ne epohi, samo spočitnuli činjenicu da prikazani ženski organ – nije propisno depiliran. O tempora, o mores.

Kako je reagirala kritika na «Sjaj epohe» 1990. godine?

Dobio sam velike pohvale, čak panegirike, od Igora Mandića i Zdravka Zime, kasnije je krenula i akademska kritika pisati o mom romanu, ljudi poput Stanka Lasića. Doista se ne mogu požaliti, no razlika je bila što se u to vrijeme mnogo više prostora posvećivalo knjigama. S druge strane, čitatelji su također bili zadovoljni, ali knjiga je povučena iz prodaje.

Je li bilo još negativnih posljedica po «Sjaj epohe» zbog političke situacije?

U književnim kuloarima se pričalo kako troje članova žirija za NIN-ovu nagradu žele istu dati meni. No, moj izdavač Mladost nije iz principa htio prijaviti knjigu za nagradu u Srbiji. Sjećam se da sam molio nekoga u Mladosti da to učini, da mene ne zanima politika, ali ništa. Zato se ponekad zapitam koliko bi moj život išao u drugom pravcu da ga je izdavač prijavio, jer to je značilo i prijevode na ruski i njemački jezik.

Kako ste smislili sintagmu «Sjaj epohe»?

Vojislav Despotov, moj pokojni prijatelj iz Novog Sada, imao je seriju tekstova od dvije-tri kartice, u kojima je opisivao kafiće i restorane. Išao je od najluksuznijih hotela pa do najgorih birtija i kada je došao do onih komunističkih kafića s plastičnim stolicama, opisao je ljude u njemu sa «klijentela – sjaj epohe». To mi se odmah svidjelo i kasnije sam mu obećao da ću uvijek reći od koga sam posudio naslov.

Iako „Sjaj epohe“ sadrži i elemente društvenog romana, s obzirom na nekoliko različitih miljea koje  opisuje, emotivno središte priče je ljubav i muško-ženski odnos. Koliko se to o čemu pišete promijenilo u odnosu na osamdesete?

Danas srećem ljude u kojima prepoznajem provincijalizam, iako jako dugo žive u gradu. Moje društvo nije bilo provincijalno, pa ni u seksualnom smislu. Ako je žena bila s pet muškaraca, to je bilo isto kao da je muškarac bio s pet žena. I onda je logično da sam smislio likove tog tipa.

Želite li provocirati opisima seksa, s obzirom da se znate pohvaliti kako su ljudi znali masturbirati na «Sjaj epohe»?

Meni seksualnost služi da pokažem odnose među likovima, ili iz tog odnosa dolazi do tjelesnosti. Nisam jedan od onih pisaca koji misle da su čistim spominjanjem nekih riječi učinili nešto veliko. Također sam želio izbjeći da pobjegnem u humor dok pišem o seksu. Drugo što nisam želio je sirovi naturalizam.

Kako i gdje ste dobili ideju za roman, je li se to dugo kuhalo?

Sama misao mi je na pamet pala u Londonu. Bio sam u gadnom trenutku, shvatio sam da moram nešto napraviti u životu. Zapitao sam se kamo idem, imao sam 36 godina i znao sam da nisam ni trgovac ni majstor. Uvijek sam se bavio umjetnošću, diplomirao sam komparativnu književnost, a najviše me privlačio sam jezik. Odlučio sam se za pisanje.

Poznati ste anglofil. Što vas toliko privlači u Velikoj Britaniji, engleskoj kulturi i jeziku?

Naučio sam engleski kao tinejdžer, od starije sestre koja je bila u prvoj generaciji jugoslavenskih hipija. Nisam nikada mislio da je Engelska idealna zemlja, no dobro je idealizirati jednu zemlju koja je izmještena, i da smo svjesni da je sve to projekcija. Vlastitu zemlju je pak opasno idealizirati i to vodi u mračnije pojave. No, treba imati jedan duhovni prostor za odmor, a meni je to London, u koji volim otići i napuniti baterije.

O čemu ste razmišljali kada ste pokretali FAK?

Meni se nije sviđala riječ alternativa, jer mi je to bilo olinjalo. Moj prijedlog je bio da idemo na prozu, a ne poeziju. Želimo doći u centar, imati jednaka prava kao mainstream državotvorni pisci. Ne želim u podrum, nego u kazalište.

Tko je bio jezgra FAK-a i koliku su ulogu mediji odigrali u stvaranju fame?

Kruno Lokotar je vodio knjižnicu I.G. Kovačić i dobro je vodio književne večeri. Nenad Rizvanović je pak vodio Književni petak, koji je tada oživio. No, najvažnije je bilo kada sam se sastao s Ivicom Buljanom iz Jutarnjeg lista, kojem sam objasnio da pokušavamo razdrmati književnu scenu. Tražio sam da nas podrži, i napravio je odličan posao – stavio je na duplericu 16 budućih FAK-ovaca, živih pisaca.

Odričete li se i vi sada, kao mnogi drugi, stvarnosne proze? Kako uopće gledate na taj pojam?

Devedesetih se ništa nije događalo u literaturi, no promijenio se svijet. Bio je rat i realnost je bila stravična. To se moralo uzeti u obzir, a ne pjevati neke dječje pjesmice o tome. Ionako nismo imali kamo pobjeći. Poetski gledano, bio je to rez prema postmodernizmu, i da, bio je dobar i dobro napravljen. Pisci su reagirali na duh vremena.

FAK je poznat po nezaboravnim čitanjima uživo. Koja su bila najbolja?

Vjerujem da je svima bilo odlično u Beogradu, to je bilo čudesno. Također i kada smo u Zagrebu nastupili u Kaptol centru, kada smo čitali Irvine Welsh, Ivo Brešan, Pero Kvesić, ja i mnogi drugi. Prodali smo šesto ulaznica, a Welsh je sve opčinio.

Kako vi gledate na raspad FAK-a i žalite li danas za time?

FAK je bilo nemoguće održavati, jer je postao silno velik. Sve je počelo kao zajednička želja i dobar provod, a išlo je samo na entuzijazmu. No, postali smo umorni i sami smo napredovali dalje. Postojala je samo jedna svađa, između Krune Lokotara i mene, ali ne o FAK-u. No, to je bio kraj.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Pero Kvesić traži izdavače
U pripremi nova reizdanja knjiga Pere Kvesića
'Sjaj epohe' Borivoja Radakovića ne gubi sjaj niti nakon 20 godina
Objavljen drugi hrvatski gay roman
'Na mom Ikea kauču' - drugi hrvatski gay roman
'Incest' pod okriljem Vjesnikove književne nagrade?
Kruno Lokotar

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici