Preveden prvi dio kapitalnog romana Roberta Musila

18.08.2009. Print | Pošalji link

Povijest je pokazala da se prilično velik broj umjetnika može nadati jednoj od tri poprilično depresivne sudbine.

Ili od svojeg stvaranja neće moći pristojno živjeti, te će biti dovedeni do ruba gladi, ili će od svega toga jednostavno izgubiti razum ili, na kraju svega, umrijeti zaboravljeni i tek desetljećima nakon smrti biti prepoznati kao veliki umjetnici. Među one koji su kraće ili duže gladovali, ubrajaju se, između ostalih, Knut Hamsun, Franz Schubert i Paul Gaugain. Razum su pak izgubili toliki da nema uopće smisla izdvajati reprezentativne primjere, dok je najpoznatiji posthumni genij najvjerojatnije Franz Kafka, a hat trick je pak ostvario, primjerice, Vincent Van Gogh.

Austrijski pisac Robert Musil imao je tu sreću, odnosno nesreću, da je cijeli odrasli život proveo na rubu siromaštva, a najvažnije mu je djelo prepoznato tek nakon smrti. Riječ je o kanonskom romanu svjetske književnosti «Der Mann Ohne Eigenschaften», u kojem je Musil na tisuću stranica ispisao kroniku propasti Austro-Ugarske, ali ne i samo to. Prvi hrvatski prijevod ovog nedovršenog remek-djela, čiji je prvi dio objavljen 1930. godine, djelo je poznatog prevoditelja Zlatka Gorjana. Objavljen je 1967. godine pod naslovom «Čovjek bez svojstava», a ove godine se pak pojavio novi prijevod Andyja Jelčića, u izdanju Frakture, malo drukčije naslovljen – «Čovjek bez osobina». Iako Musil nije ni u kojem slučaju pisac čija djela ulaze u kategoriju «štivo za plažu», svi oni koji tek na godišnjem odmoru imaju priliku posvetiti se književnosti neće pogriješiti ako svoja dva tjedna slobode od rada posvete iščitavanju 850 stranica «Čovjek bez osobina».

«Mi smo od samih početaka 'Frakture' htjeli prevoditi i takozvane suvremene klasike. Uz mnogo konzultacija sa stručnjacima i zagrebačkim germanistima donijeli smo odluku krenuti u novi prijevod Musilovog romana, a ne osuvremenjavati postojeći» - kaže Seid Serdarević iz Frakture, objašnjavajući zbog čega se njegova izdavačka kuća odlučila na novi kompliciran pothvat prijevoda Musila.

Ozbiljnost Frakturinog pristupa ovom doista kapitalnom prijevodu potvrdio je i Viktor Žmegač, germanist čija reputacija uvelike nadmašuje hrvatske nacionalne okvire, tako što je za Jelčićev prijevod napisao pogovor. Žmegač «Čovjeka bez osobina», kao i mnogi drugi, smješta u kontekst najvažnijih književnih djela dvadesetog stoljeća, a time i cijele povijesti književnosti: «Oduvijek se u europskoj književnosti težilo stvaranju klasika i književnog kanona. Već više od sto godina postoji suglasje o kanonskom nizu svjetske književnosti, koji počinje s grčkom antikom i Homerom, nastavlja se s Danteom i Shakespeareom, te u manjoj mjeri Cervantesom. Francuzi su tu htjeli progurati i Molierea, ali nisu uspjeli.»

Sam vrh književnog Olimpa zauvijek će biti rezerviran za nabrojane i teško je vjerovati da će im se itko na njemu pridružiti, jer ovdje i nema puno mjesta. Otprilike na isti način kao što će Wellesov «Građanin Kane», opravdano ili ne, ali posve razumljivo, biti iz desetljeća u desetljeće proglašavan najboljim filmom svih vremena. No, odmah ispod Shakespearea i malobrojne ekipe nalaze se pojedini pisci modernog doba, a za ilustraciju, Viktor Žmegač spominje relativno svježi izbor književnih kritičara londonskog Timesa kada su u pitanju najvažniji, kanonski pisci protekloga stoljeća: «To su Marcel Proust, James Joyce, a onda slijede tri autora njemačkog jezičnog područja. Oni su Thomas Mann, Franz Kafka i Robert Musil. Naravno, o tome se treba razgovarati i raspravljati, a osobno bih njima pridodao i Samuela Becketta.» Žmegač ističe kako je posebno indikativno da Englezi, bez nacionalnog kompleksa, smatraju trojicu po jeziku njemačkih pisaca - Manna, Kafku i Musila - onima čija su djela kvalitetom obilježila cijelo dvadeseto stoljeće.

Musilovo djelo se oduvijek opisivalo kao intelektualističko, no taj epitet nije korišten u negativnom smislu, nego baš suprotno, jer «Čovjek bez osobina» zahtjeva čitateljsku izdržljivost i stalnu koncentraciju. Zanimljivo je napomenuti kako Musil nije imao posebno visoko mišljenje o Thomasu Mannu, objašnjavajući ga time što se njegova djela inspiriraju mnogo veći krug čitatelja, što znači da im je intelektualni nivo pogodan za široke mase. Zahvaljujući i svojem oštrom jeziku, kojega je rijetko cenzurirao, Robert Musil je ostao za života nedovoljno prepoznat, što ga je, očekivano, nemjerljivo frustriralo. S druge strane, svojevrsni intelektualni elitizam «Čovjeka bez osobina» jedna je od ključnih značajki, da ne kažemo osobina, tog gigantskog romana, napominje Viktor Žmegač: «Musil je autor koji zna voditi čitatelja neobično slojevitim diskursom kroz svoj literarni svijet. U isti mah, on je sposoban za potpuno drukčiji diskurs, onaj lirski.» Iako je «Čovjek bez osobina», dakle, prepoznat prvenstveno kao roman o intelektualcima i za intelektualce, Žmegač ne propušta istaknuti kako Musilov tekst ujedno nudi i «najljepšu lirsku prozu», jer se, uostalom, intelekt i poezija često nadopunjavaju.

Ono što redovito izaziva nedoumice jest sam naslov Musilovog remek-djela. Primjerice, u engleskom prijevodu on glasi «The Man Without Qualities», dakle «Čovjek bez kvaliteta», dok se u Hrvatskoj od sada nude dvije verzije – prva sa svojstvima, a druga sa osobinama. Viktor Žmegač kaže da je pogrešno doslovno tumačiti naslov, jer pravi Musilov cilj je da on «projicira multiintelektualni način gledišta i spoznaje da je sve relativno, te se sam ne definira.» Još važnije je ispravno primijetiti da Robert Musil naslov svojeg kapitalnog djela definira u pozitivnom kontekstu, iako se na prvi pogled čini suprotno. Kao Hamlet, Musil inzistira na nekoliko oprečnih vrijednosnih sustava koji imaju jednak smisao.

Bez obzira na sve, najveći posao oko ovog izdanja imao je njegov prevoditelj Andy Jelčić. Određena kontroverza u tome smislu je odluka da se promijeni naslov koji je u prvom prijevodu izabrao Zlatko Gorjan, između ostaloga i zato jer se «Čovjek bez svojstava» udomaćilo kao prihvaćen prijevod. No, Jelčić objašnjava kako je cilj bio predstaviti Musila u 21. stoljeću, a ne diskreditirati pokojnog kolegu Zlatka Gorjana. Ključna razlika između Gorjanovog i Jelčićevog prijevoda nije naslov, nego izvornik, s obzirom da je, kako sam kaže, Jelčić na raspolaganju imao cijeli arhiv Musilovog instituta u Klagenfurtu, koji vodi dr. Walter Fanta: «U cijeloj priči nije cilj da se novi prijevod nadredi postojećem. Ja jednostavno imam sreću da imam F-18 u rukama, dok je Gorjan imao na raspolaganju dvokrilac iz Prvog svjetskog rata, da se izrazim pomoću avijatičarskih metafora.»

U svakom slučaju, sviđala se nekome više svojstva ili osobine, ne može se poreći da Jelčić argumentira svoje prevoditeljske odluke u tipičnom Musilovom stilu – relativistički, ali ne iz oportunizma, nego zato jer mu je jasno da nekada više različitih gledišta imaju jednaku valjanost. Među prevoditeljima se, napominje Gorjan, često raspravlja o tome je li svaki prijevod neizbježno  osuđen na zastarijevanje.

Andy Jelčić podsjeća kako je ove godine izašao tek prvi dio prijevoda «Čovjeka bez osobina», koji je, inače, ostao nedovršen, jer je Musila u 61. godini presjekao moždani udar, kako legenda kaže, tijekom jutarnje gimnastike. No, zahvaljujući Musilovom institutu iz hrvatski čitatelji se u 2010. godini mogu nadati svojevrsnoj književnoj ekskluzivi: «Iz Musilove ostavštine koja sadržava dvjesto jedinica, koje možemo nazvati poglavljima romana, izabrali smo šezdesetak. Tako ćemo, barem donekle, roman dovesti do njegovog pretpostavljenog kraja. Drugi dio prijevoda će sadržavati ne samo 38 poglavlja koja se redovito prevode, nego i dodatnih šezdeset. Musilovi zapisi pak pokazuju da je drugi dio trebao imati 110 poglavlja, a mi ćemo ih okupiti između 90 i 100.»

Svatko tko pročita «Čovjeka bez osobina», s obzirom na njegovu opsežnost i zahtjevnost, može se time hvaliti kao velikim osobnim uspjehom. Kompleksnost ovog romana istovremeno je i zastrašujuća i najveća preporuka, a Robert Musil se potrudio da finom ironijom potakne čitatelje na probijanje kroz ovu literarnu epopeju. Činjenica da je njegovom sprovodu 1942. u švicarskom egzilu prisustvovalo tek osam osoba, iako je bila riječ o jednom od najvećih pisaca dvadesetog stoljeća, svakako je vrhunska ironija. Robert Musil, nažalost, u njoj nije mogao uživati jer je u toj prilici bio – mrtav. Poznata fraza, u ovom je slučaju istinita: njegovo djelo živi vječno.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
'Čovjek bez osobina' - veliki izdavački i prevoditeljski pothvat
Objavljena knjiga 'Školice' Julia Cortázara
'Školice' Julija Cortázara – horizontalno putovanje od zemlje do neba

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici