'Mnogopoštovanoj gospodi mravima' - posljednji intervju Miroslava Krleže

20.08.2009. Print | Pošalji link

Miroslav Krleža najveći je hrvatski književnik u tisućljetnoj povijesti domaće uljudbe.

Iako on sam nije imao posebno visoko mišljenje o Hrvatima i hrvatskom mentalitetu, te je ispisao stranice i stranice polemika, pa čak i uvreda na račun istoga, Krleža se sigurno ne bi žalio na svoj status najvećeg i najboljeg. Uostalom, za života ga je sam djelomično izgradio, koristeći za to i svoje blisko prijateljstvo s Josipom Brozom Titom. Zato je Krleža bio jedini u mogućnosti početkom pedesetih godina prošlog stoljeća osloboditi tadašnju jugoslavensku umjetnost politički nametnutog diktata socrealizma, jednako kao što je osnovao i jednu od važnijih institucija humanističke znanosti na ovim prostorima, leksikografski zavod koji danas nosi njegovo ime.

S druge strane se Krleža nadvio kao težak oblak nad cijelu hrvatsku književnost, pa nije ni čudo da su se njegovi osporavatelji javili, ponajviše nakon piščeve smrti. Danas je pak svestrani autor, koji je s jednakim uspjehom pisao dramu, poeziju i prozu, ponajviše lektirni pisac, nad čijim se Filipom Latinoviczem muče generacije srednjoškolaca. Miroslav Krleža je postao svojevrsni književni spomenik, a njegovo opsežno djelo kao da je u stadiju dugog zimskog sna. Svi su svjesni da je ono neodvojivi i važan dio hrvatske kulture, no tek rijetki znaju što bi danas s Krležom. Zbog toga svakako treba pozdraviti pojavljivanje knjige «Mnogopoštovanoj gospodi mravima» u izdanju Naklade Ljevak. Iza krležijanskog naslova krije se zapravo posljednji veliki intervju koji je ovaj pisac dao medijima, i to beogradskom radijskom novinaru Milošu Jevtiću.

Godina je bila 1977. kada se Jevtić obratio Krleži s molbom za intervju u emisiji «Gost Drugog programa», u kojima je ugošćavao poznate kulturne radnike, kako se umjetnike ove ili one vrste nazivalo u SFRJ. Jevtić je prvo napisao pismo u kojem objašnjava zašto želi raditi intervju s Krležom, koji pod stare dane inače nije često nastupao u javnosti. Uskoro je dobio i odgovor: «Jednog dana me zvala tajnica glavnog urednika i kaže da me zove drug Krleža. Mislio sam da će mi se javiti neka njegova tajnica i odbiti intervju. No, na drugoj strani veze je bio on sam, što me iznenadilo. Krleža mi je rekao da je dobio moje pismo, no da ne želi razgovarati, jer ionako ima, kako je rekao, 77 ponuda za intervju. Dodao je da nije on tvornica intervjua!»

Kao svaki dobar novinar, Miloš Jevtić nije imao namjeru tako lako odustati, pa se poslužio i malim lukavstvom kako bi od Krleže dobio intervju. Naime, ponudio je, po savjetu Stipe Šuvara, intervju Beli Krleži, koja je s konačnim rezultatom bila vrlo zadovoljna, pa se onda i njen suprug počeo premišljati. Jevtića je onda upitao o tome kako bi cijeli intervju tehnički izveli, između ostaloga i zbog toga što je jedan bio u Zagrebu, a drugi u Beogradu: «Krleža je pitao je li moguće da netko drugi čita njegove odgovore. Rekao sam da jest, a on je onda predložio Radu Šerbedžiju, što je meni itekako odgovaralo, jer je on tada bio na vrhuncu popularnosti.» Nakon što je dogovoreno da Krležine odgovore čita njegov omiljeni glumac, Jevtić se počeo i ozbiljnije pripremati za sam intervju, koji se konačno dogodio dvije-tri godine nakon prve molbe. Pročitao je razgovore koje je s piscem vodio Predrag Matvejević, a na kraju se pokazalo da se Krležu ima svašta za pitati, ali i da on ima svašta za odgovoriti: «Kada je konačno prihvatio razgovor, Krleža se potpuno opustio. Jednom me je čak nazvao u četiri sata u noći da me nešto pita. Na kraju je razgovor s njim emitiran u rekordnih osam dijelova, dakle emitirao se osam tjedana.»

Iscrpnost Jevtićevog intervjua s Krležom, kojem je pisac pristupio s potpunom otvorenošću, kada je na razgovor konačno pristao, vidljiva je i u njegovom tiskanom izdanju. «Mnogopoštovanoj gospodi mravima» tako broji tristo stranica, a u Krležinim odgovorima se mogu naći i citati iz njegovih prethodno objavljenih tekstova. U vrijeme emitiranja intervju je bio kulturna senzacija, prisjeća se Jevtić: «Slušatelji su se javljali i postavljali pitanja. Mislili su valjda da Krleža sjedni negdje u studiju i piše sve te odgovore. Poslije emitiranja se javilo nekoliko novina koje su htjele objaviti intervju. Pitao sam Krležu je li to u redu, a on je preporučio Borbu.» Izbor Borbe, napominje Jevtić, nije bio slučajan, jer je bila riječ o socijalističkom dnevnom listu koji je uvijek bio pomalo izvan partijske pravovjernosti.  Miroslav Krleža, do samog kraja bio uvjereni komunist, preminuo je godinu dana nakon emitiranja ovog intervjua, tako da nije bilo vremena za uobičajene kontroverze koje je ovaj pisac izazivao. Iz današnje perspektive fascinantno je zato čitati što je o Jugoslaviji, koja je tada brojala prve mjesece nakon Titove smrti, mislio jedan od njenih vodećih intelektualaca. Naravno, Krleža je najmanje od svega pričao o politici, a mnogo više o umjetnosti i životu kao takvom, otkrivajući se i na neke nove načine.

No, pitanje je koliko je danas Krleža važan, bilo u Zagrebu, bilo u Beogradu. Miloš Jevtić tvrdi kako srbijanska prijestolnica nije nikada izgubila poštovanje koje je gajila prema čovjeku koji je molio boga da ga spasi od srpskog junaštva i hrvatske kulture: «Krleža je u Beogradu igran u kazalištima i njega se čita. Znam za nekoliko mladih povjesničara književnosti koji se bave Krležom i njegovim utjecajem na jugoslavensku književnost, kao i hrvatsko-srpske odnose.»

Na zagrebačkoj promociji knjige «Mnogopoštovanoj gospodi mravima», koju je pak uredio Nenad Rizvanović, o Krleži je govorio i Miljenko Jergović, pisac koji se u podjednakoj mjeri inspirira Krležom i Ivom Andrićem, njegovim glavnim protukandidatom za titulu najvažnijeg pisca bivše Jugoslavije. Jergović je posljednji Krležin intervju u današnjem kontekstu ocijenio fascinantnim štivom, ali i napomenuo kako je ovaj pisac u međuvremenu na neki način i poražen. «Mnogopoštovanoj gospodi mravima» je za Jergovića «tužna knjiga jedne u dubinskom smislu poražene generacije i imaginacije. Riječi koje su Krleži u njegovom svakodnevnom životu i pisanju bile važne, a to su 'komunizam', 'marksizam', 'Jugoslavija', 'Srbi' i 'bratstvo', danas se jedva izgovaraju, a i morate paziti da o vama onda novine ne počnu pisati jako ružno.»

Jergović je podsjetio i kako se Krležu od početka devedesetih predstavljalo u iskrivljenom svjetlu. Prvo su državotvorci pokušali umanjiti njegovu književnu veličinu, jer im se nije sviđalo Krležino jugoslavenstvo i komunistička uvjerenja, a onda se otišlo čak toliko da se za vrhunskog pisca u Hrvata proglašavalo ustaškog doglavnika Milu Budaka, koji je u književnom smislu, osim proze o opancima, ostao najviše zapamćen zbog sintagme «Srbe na vrbe». Nekoga takvog staviti uz bok Krleži ipak je bilo previše smiješno, pa se od toga nauma s vremenom odustalo. Nakon toga se s Krležom i njegovim djelom dogodila ista stvar koja se događa svim umjetnicima u kapitalizmu – postao je potrošna roba kojom se svatko služi bez obzira na piščevo pisanje i svjetonazor, kaže Jergović: «Istjerivanjem iz Krleže svega što je on bio, a u vrijeme antijugoslavenske i antikomunističke histerije današnje Hrvatske, imamo Krležu kao dosadnog dramskog pisca, čije tekstove postavljaju akademski redatelji. Ili se njegovi eseji pretvaraju u čudne antikomunističke monodrame. Imamo i zanimljivog dijalektalnog pjesnika čije se pjesme izvode na Krapinskom festivalu.»

O aktualnosti i potentnosti Krležinih riječi i u naše tranzicijsko i neoliberalno doba najbolje svjedoče piščevi odgovori na pitanja Miloša Jevtića. «Mnogopoštovanoj gospodi mravima», čiji je prvotni naslov pak trebao biti «Dijalog s Miroslavom Krležom i njegovim djelom», veća preporuka od samog Miroslava Krleže i ne treba. Za mnoge je ovaj pisac ostao upamćen kao vječni kritičar, namrgođen i ciničan, kojemu ništa nikada nije bilo po volji. S obzirom da je većinu svojeg života proveo u Zagrebu, jasno je zašto je Miroslav Krleža stalno prigovarao, a zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi ga inspiriralo današnje, bandićevsko lice njegovog rodnog grada.

Krležin posljednji intervju otkriva da je, unatoč svemu, ovaj pisac bio romantični optimist, koji na pitanje o 21. stoljeću, u kojem sada živimo, 1980. godine odgovara sljedeće: «Sutrašnja umjetnost dati će nam Zemlju kao zelenu loptu, što se kupa u toplim morima, zemlju opranu od krvi i od stanja razumnoga čovjeka nedostojnih. Zvjezdanu, staklenu, prozirnu, smaragdnu Zemlju, što će ploviti po mračnim daljinama nepoznatog vremena kao rasvijetljena nebeska svjetiljka.» A dobili smo stakleni, prozirni i svjetlucavi – shopping centar.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Naklada Ljevak objavila posljednji intervju Miroslava Krleže

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici