Nenad Ivić: Volim razgovarati s mrtvima

21.08.2009. Print | Pošalji link

Niz takozvanih "javnih intelektulaca" neminovno stvara prilično pogrešne stereotipe o visokoobrazovanim hrvatskim građanima.

Jer, mediji su puni uvijek istih autoriteta, koji u svakoj mogućoj prilici osjećaju potrebu podijeliti s javnošću svoj stav o bilo kojoj temi, imala ona veze s njihovom strukom ili ne. S druge strane, u njihovoj sjeni ostaje niz pravih intelektualaca, koje gotovo da treba nagovarati da svoje veliko znanje podijele i sa širom publikom. Jedan od njih je i Nenad Ivić, pročelnik Odsjeka za romanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ali i kritičar i esejist sada već impozantnog opusa. Tijekom proteklih tridesetak godina svoje je tekstove objavljivao uglavnom u kulturnim i književnim časopisima, poput "Vijenca", "Zareza" ili "Gordogana".

U izdanju "Gordogana" ovih je dana objavljena i knjiga "Napulj i druga imaginarna mjesta", koja sadrži pozamašan izbor Ivićevih eseja. Njegovi široki interesi odrazili su se i na pomalo eklektičnu strukturu ove knjige. U njoj tako jedne uz druge nalazimo književne kritike, oglede o povijesti i mitologiji, ali i crtice o nekim tek naizgled beznačajnim, a zapravo autoru vrlo bitnim temama, a sve je to bilo i povod za razgovor s Nenadom Ivićem.

U potrazi za nekom zajedničkom idejom vaše knjige logično bi bilo pozvati se na naslov. No, naslov koji ste dali, "Napulj i druga imaginarna mjesta", kao da više skriva nego što otkriva, pogotovo znamo li da se sâm Napulj u knjizi gotovo uopće ni ne spominje. Što vam, dakle, simbolizira taj grad?

Napulj je idealno mjesto Emme Bovary i njenih snova, imaginarno mjesto sreće, pameti i dobrog života. U smislu naslova, misli se na mjesto književnosti i povijesti kakve bi one možda mogle i trebale biti, kao jedan ideal svijeta koji određuje odnos prema svijetu u kojem živimo.

U uvodu knjige ističete kako nerado čitate vlastite tekstove. Ipak, za pripremu knjige ste, htjeli-ne htjeli, morali ponovno iščitati i tekstove koje ste napisali i prije tridesetak godina. Kakav je vaš odnos prema tim plodovima, a ponekad možda čak i grijesima mlađih dana?

To je poput odnosa zmije prema presvlaci – manje-više sam sretan što sam se presvukao i imam novu kožu. Neke bih tekstove vjerojatno pisao drukčije, a neke možda i isto, ali bi i oni izgledali drukčije da sada nastaju. Istina je – uopće ne volim svoje prošle tekstove, jer ono što vidim, a čitatelji ne vide, su mjesta koja nisu dobro napravljena, ili mi se čini da su pogreške, prebrza zaključivanja i slično.

S obzirom na vašu primarnu struku – francusku književnost - prostor su u knjizi našli, između ostalog, i eseji o različitim francuskim piscima. No, taj je izbor sve samo ne "antologičarski", pa tako pišete o autorima "ozbiljne" književnosti, poput Marguerite Yourcenar, ali i onima koji su se bavili, uvjetno rečeno, "lakšim" žanrovima, kao što je Jules Verne. Kako ste odabirali pisce kojima ste se bavili?

Marguerite Yourcenar iz vlastitog interesa, a kod Vernea, Hugoa i Zole je riječ o tekstovima koji su mi u jednom trenutku bili ponuđeni da ih napišem, pa su se tako našli i u ovom pomalo čudnovatom izboru. Oni su, dakle, više produkt slučajnosti povijesti, a manje nekog osobitog izbora. Ali, općenito mislim da svatko tko se bavi nekom književnošću, mora biti u svakom času sposoban reći nešto barem uredno o svakom predstavniku te književnosti, pa utoliko mislim da mogu jednako govoriti i Julesu Verneu i o Victoru Hugou.

Osim francuskim, bavili ste se i nekim hrvatskim piscima, pri čemu ste kritičarsko pero brusili i na nekim u srednjestrujaškim medijima više ili manje nedodirljivim autorima, poput Veljka Barbierija ili Marinka Koščeca. Koliko vam je pri tome koristila pozicija nezavisnog kritičara, koji objavljuje samo povremeno?

To mi, najprije, omogućava jednu vrstu kreativne slobode, u kojoj mogu odabrati o čemu ću pisati i u što ću zagristi. Naši autori me većinom razočaravaju, jednostavno zato što je riječ o, ukratko, lošoj književnosti. Oni nikada ne izdrže prosudbu napravljenu nakon iskustva jedne ozbiljne ili velike književnosti.

U književnoj kritici često primjenjujete i kriterije iz drugih područja svog zanimanja. Tako, primjerice, sve samo ne pohvalnu recenziju Barbierievog "Dioklecijana" temeljite, između ostalog, na autorovom nepoštivanju povijesnih spoznaja. No, treba li se uopće na fikciju primjenjivati kriterij vjernosti realnosti?

Katkada da, katkada ne – ovisi o autoru. Problem s "Dioklecijanom" je taj što je autor odabrao realističku poziciju. On piče realistički roman, koji kao takav mora biti realan, a on to u tekstu nažalost nije. To je, naravno, povezano sa stanjem naše antikistike, koja mu ne daje odgovarajuće podatke, jer je Dioklecijan neka vrsta mitske figure, pogotovo u dalmatinskoj kulturi, pa ga se ne smije previše dirati, kao da bi se palača srušila ako je netko dotakne.

Kao što pokazujete odmak od "mainstream" kritike, distancirate se i od one akademske, koja većim dijelom nastupa iz strukturalističke pozicije. Imate li pritom problema sa sâmim strukturalizmom, ili više s onima koji se na njega pozivaju?

Najviše što mogu prigovoriti strukturalizmu na naš način, je pretvaranje strukturalizma, kao vrlo zanimljivog načina mišljenja teksta, u recepturu za proizvođenje sudova. Takva je situacija na institucijama – na Filozofskom fakultetu većina doktorskih radova upotrebljava strukturalizam, zato što ga je najlakše svesti na recepturu, pa proizvesti ono što treba. Odatle moj zazor, koji nije zazor prema strukturalizmu, nego prema svakoj čvrstoj stabilnoj kritičarskoj poziciji. Čini mi se da je puno bolje destabilizirati tekst, a istovremeno destabilizirati i sâmoga sebe. Zapravo, najvažniji kriterij je da sam se uvijek bavio tekstovima koji su u meni izazvali neku promjenu i tako me destabilizirali.

Mnoge vaši kolege, međutim, još i dan-danas prvake strukturalizma, kao što su Derrida i Lacan, smatraju neprikosnovenim autoritetima, kao da se u književnoj teoriji nakon njih nije više ništa bitno dogodilo...

Tu dvojicu autora, ljudi, zapravo, ne čitaju. Čim su ih proizveli u autoritete, više ih uopće ne čitaju – iz različitih razloga. Jedan, sigurno jako važan, je da ne znaju jezik kojim su oni pisali, pa ih čitaju iz loših prijevoda, koje su preveli ljudi koji ne znaju jezik na koji prevode, pa su onda rezultati prilično bijedni. Jer, ući u Derridu i Lacana znači biti spreman na velike promjene u odnosu prema sâmome sebi – a to ljudi nikad nisu spremni.

Odakle vaš interes i za područja koja vam nisu primarna struka, poput povijesti ili mitologije?

Interes za historiju imam još od djetinjstva, ali je uvijek išao prema tekstu. Povijest me zanima kao tekst, i utoliko volim razgovarati s mrtvima – a što su dulje mrtvi, to mi je draže. U mitologiji mi je također najvažniji historijski interes. Pogotovo me interesira ogromna intelektualna pustolovina Georgesa Dumezila, koji me neko vrijeme fascinirao kao uzor mišljenja.

Kad je riječ o poredbenoj mitologiji, u nas je od Dumezila daleko poznatiji, pa i prevođeniji Mircea Eliade. Njega, međutim, u svojoj knjizi uopće niti ne spominjete...

Eliade je sigurno vrlo zanimljiv, ali on mi nije bio tako intelektualno poticajan. Dumezil je jedan od glavnih mislioca strukturalizma, ali i poststrukturalizma, jer povezuje strukturu i povijest. Poslije, kad sam se bavio Foucaultom, vidio sam koliko je Dumezil utjecao na Foucaulta – i osobno, u Foucaultovoj karijeri, i intelektualno. On se na francuskoj sceni te velike četvorice – Lacan, Derrida, Deleuze, Barthes – postavlja kao temeljno mjesto, jednako kao i Maurice Blanchot, poput nekog velikog zgloba oko kojeg se ta velika struktura organizira.

U "Napulju i drugim imaginarnim mjestima" određen broj stranica posvećen je i crticama o nekim naizgled prozaičnim svakodnevnim temama, kao što su doživljaji vezani uz trčanje, vožnju biciklom, pse ili pušenje. Zbog čega su vam i takve teme bitne?

Zato što je riječ o imaginarnim mjestima, na kojima je moguće uvrebati fašizam u njegovom mikroobliku svakodnevnog ponašanja, u kojem je moguće pokušati osmisliti neku vrstu modernističkog života u postmodernističkom svijetu. Ali, to su i tekstovi koji su nastali na narudžbu – Irena Matijašević je u jednom trenutku naručila "male tekstove o nevažnim stvarima". Inače, "Trčanje" je jedan od mojih najobjavljivanijih tekstova, jer je, objavljen na pet mjesta kod nas i u inozemstvu.

Kad je već riječ o mikrofašizmu, možda i najintrigantniji tekst u čitavoj knjizi je onaj koji se bavi upravo tom temom, i to na primjeru Filozofskog fakulteta. Bez obzira na vaš, kako ste sami rekli "odnos zmije prema presvlaci", stojite li i danas iza tog teksta?

Apsolutno – stojim iza tog teksta i stojim na tome da se fašizam pojavljuje u najmanjim svakodnevnim situacijama, a da je državna struktura fašizma samo posljedica toga.

Ipak, osim mikrofašizma, na Filozofskom se fakultetu nedavno dogodilo i nešto bitno pozitivnije – studentska blokada fakulteta. Kakav je, iz profesorske pozicije, vaš odnos prema proljetošnjim događanjima na fakultetu na kojem predajete?

Blokada me jako zanima, jer mi se čini da je to jedna od najdragocjenijih stvari koja se dogodila u posljednje vrijeme, koja odudara od uobičajenog političkog umatanja diskursa i načina mišljenja. S druge strane, tu je i potpuna neprimjerenost odgovora čak i dobronamjerne intelektualne sredine. Mislim da blokadu nije zauzdala neoliberalna vlast, nego da su je uništili dobronamjerni intelektualci svojim pokušajima pomoći. To je možda i najranjivije mjesto blokade – da nije bila popraćena promišljanjem sâmog sebe, ni od strane studenata, ni od strane nastavnika. Nastavnici su načelno dali podršku besplatnom školovanju, ali su odmah počeli oklijevati čim je blokada počela dovoditi u pitanje neka njihova vlastita institucionalna pravila i privilegije, a nisu postavili pitanje o sâmima sebi i kvaliteti školovanja koje pružaju, a to je, čini mi se, najvažnija stvar. Studenti su degradirali blokadu cjenkanjem oko bodova, a profesori su je degradirali radeći svoj posao onako kako ga stalno rade, a to je manje-više – traljavo.

AUDIO VERZIJA

(T.M.)

Pročitajte i ...
Objavljena knjiga 'Napulj i druga imaginarna mjesta' Nenada Ivića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici