'Ne bih o tome' - zajednički roman Borisa Becka i Igora Rajkija

16.09.2009. Print | Pošalji link

Kada ste se zadnji put dobro nasmijali čitajući neki hrvatski roman?

Sigurno će neki dobrohotni čitatelji kao odgovor na ovo pitanje spomenuti Antu Tomića, ali to su valjda isti oni kojima su serije «Stipe u gostima» i «Naši i vaši» također smiješne. Cinici, koji su iz profesionalnih ili mazohističkih razloga primorani čitati hrvatske romane, bi pak mogli dobaciti kako se prilično često smiju nekim od hrvatskih romana, recimo, polovici godišnje produkcije, koja doseže zastrašujućih pedesetak naslova.

A pravi odgovor na početno pitanje, koje glasi, podsjećamo, 'kada ste se zadnji put dobro nasmijali čitajući neki hrvatski roman', bi mogao glasiti – «Ne bih o tome», što je i naslov zajedničkog romana Borisa Becka i Igora Rajkija. Činjenica da su se dva pisaca dala na pisanje jednog romana sama je po sebi neobična u hrvatskoj književnosti, ali i šire, no to je, nakon što se rezultat njihove suradnje pročita, najmanje neobično. Iza varljivo socijalističke naslovnice, kojom dominira crvena boja i naočit udarnik s dječjom igračkom u ruci, umjesto standardnog srpa ili čekića, krije se i tekstualno i grafički jedna od originalnijih knjiga koje su se u Hrvata pojavile otkako su se isti osamostalili.

I tek površnim prelistavanjem «Ne bih o tome» svatko će primijetiti izmjenu fontova, brojne grafikone i tablice ubačene u tekst, a Boris Beck otkriva kako je išao proces grafičkog oblikovanja i na čija je pleća sve to palo: „To je bilo mučeništvo, a mučenik je bio grafički urednik Boris Kuk, koji inače radi u izdavačkoj kući Jesenski & Turk. Samo zbog tih fontova knjiga je kasnila pet mjeseci i bilo je živčanih slomova. No, Igor Rajki ima jasan stav da književni tekst treba biti kompletno umjetničko djelo, te je tu pedantan i nemilosrdan, pa se ljudi isprva prepadnu kad vide knjigu.“

Naravno, iako Igor Rajki vjeruje u jedinstvo teksta i njegove vizualne prezentacije, u jednom romanu je ipak malo važnije što je napisano, nego kojim fontom. «Ne bih o tome» je prvotno bila zamišljena kao knjiga eseja, i kao takva je prijavljena Hrvatskom društvu pisaca unutar njihovog izdavačkog projekta, no spisateljski tandem Beck-Rajki se odlučio, kako kažu, radije napisati neozbiljnu knjigu koju nitko neće čitati. Daleko od toga da je ovaj roman neozbiljan, nego baš suprotno, pisan je s punom sviješću da su pravi humor i prava duhovitost itekako ozbiljna stvar, koja uključuje mnogo više od ciljano podmetnute kore banane ili torte u lice. Prva prepreka s kojom su se pisci susreli jest bila – kako da dva čovjeka napišu jedan roman? Beck, koji kaže da Rajkija poznaje dovoljno za preuzimanje uloge glasnogovornika obojice, objašnjava da se krenulo sa zajedničkim pisanjem, ali bilo je ipak neizvedivo sjediti zajedno cijeli dan. Onda su obojica napisali kratke romane na istu, zadanu temu – život u Hrvatskoj danas.

Treća važna osoba u nastanku ove knjige jest njena urednica Jadranka Pintarić. U uredničkom smislu, za «Ne bih o tome» specifičan je proaktivan angažman, kakav na hrvatskoj književnoj sceni nažalost i nije česta pojava. Uređivanje knjiga, kaže Boris Beck, najčešće se svodi na dodavanje i oduzimanje zareza, što ovdje nije bio slučaj: «Urednici se od početka svidjela naša maglovita ideja i sve je od početka čitala. Njena je ideja bila da romani idu susljedno, a na koncu je i ušla u knjigu, postala lik. Primjerice, nekoliko fusnota je nastalo na osnovu njezinih primjedbi.»

Sam roman baš i nema smisla prepričavati, jer ga se, kako ide poznata fraza, treba doživjeti, no nije naodmet ukazati na neke zanimljive tehničke informacije. Primjerice, «Ne bih o tome» sastoji se od dva dijela: «Remiks poligrafija» izašao je iz tipkovnice Igora Rajkija, dok je «Dan oprosta» otkucao Boris Beck. Knjiga započinje s 23. stranicom, koja dovede do 236., no tek onda slijedi prva i još njih sedam, u kojima se otkriva i iznenađujući preokret. «Ideja kraja je malo šašava i neću je otkriti. Samo ću reći da je knjiga o demonu naše stvarnosti i kada smo raspravljali o knjizi, jedna od ideja, od koje smo na kraju odustali, bila je da napišemo kako je to podrealistički roman, koji podriva stvarnost. Jedna od znakovitih igri riječi u romanu jest kada se skandira 'vo-đa, vo-đa', a uskoro se čuje 'đa-vo, đa-vo'!»

Demonska stvarnost u hrvatskoj književnosti je na drukčiji način prisutna od kraja devedesetih, ovjenčana etiketom stvarnosne proze. «Ne bih o tome» uzima istu temu kao i veliki broj suvremenih domaćih prozaika, ali joj pristupa na naglašeno suprotan način. Iako se u zadnje vrijeme nitko više ne gura biti opisan kao stvarnosni prozaik, a ponajmanje oni koji to i doista jesu, Boris Beck, vjerojatno vođen Marxovom krilaticom da ne želi biti dio kluba kojem može pripadati, «Ne bih o tome» definira tom sada već ozloglašenom etiketom: «Naša knjiga jest stvarnosna proza, jer sve to jest tako. Posebice ta Farma za uzgoj pisaca, i pisci koji imaju vlastito leglo kritičara, pa Mainstream-potok koji teče kroz Farmu pisaca, u koji neki pišaju, a drugi iz njega piju. Meni je sve to stvarnost. To je zapravo i roman s ključem, ali bez brave.»

Maštovitog zezanja u «Ne bih o tome» ne manjka, a uz već spomenutu Farmu pisaca čitatelji će se u natruhama krimi-zapleta susresti i sa institucijama poput Ureda za promjene bilo čega, dok akronim VJERA skriva riječi Veliki Jebeno Emotivni Radnik Apstrakcije. Baš to je i bio primarni cilj, kaže Igor Rajki glasom Borisa Becka, ističući da je «Remiks poligrafija» napisan u futuru, što je svojevrsna premijera u hrvatskoj književnosti.

Ostale tajne romana «Ne bih o tome» otkrit ćete njegovim čitanjem, uz napomenu da Igor Rajki i Boris Beck zahtijevaju od svojih čitatelja izdržljivost na početku teksta, kada još uvijek nije jasno 'ni ko pije, ni ko plaća'. S druge strane, toliko je knjiga u kojima je sve jasno od početka do kraja, i to bez ikakve misterije, skepse ili skretanja s iskušanih putova, da pažljivo konstruirana konfuzija ovog romana predstavlja veliko osvježenje. Doduše, urednica knjige Jadranka Pintarić već je unaprijed osudila svoje autore na Sibir, tvrdeći da su Beck i Rajki «svjesno riskirali da ih veći dio kritike, medija i čitalačke javnosti, koji podupire stvarnosnu prozu, ignorira», jer su poduzeli «hrabri umjetnički korak s vrlo promišljenim konceptom i visokom razinom umjetničke izvedbe». Manje-više sve to stoji, od ignoriranja, preko hrabrosti, pa do koncepta, ali ono što najviše preporuča «Ne bih o tome» jest smijeh koji knjiga izaziva kod čitatelja. Do sada ih je, ako je vjerovati Borisu Becku, jednoznamenkast broj, pa se možda nakon ovoga priloga popne i do cijelih deset!

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Beck i Rajki kao Iljif i Petrov

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici