Pariz kao 'Sjajno mjesto za nesreću' Damira Karakaša

07.10.2009. Print | Pošalji link

Pariz je grad koji ima ono nešto, ili kako bi to Francuzi rekli, «je ne sais quoi». Uz New York to je, vjerojatno, najutjecajniji grad dvadesetog vijeka.

Naravno, ima Pariz mnogo toga što se može lako zamijetiti i čemu se može još lakše diviti, od Eiffelovog tornja, preko Louvrea pa do Slavoluka pobjede, no uza sve to, a i još mnogo više, Pariz je oduvijek bio mjesto koje je privlačilo pisce i umjetnike iz cijeloga svijeta. Tamo se formirala takozvana izgubljena generacija, objavljene su po prvi put «Lolita» i «Uliks», Picasso je postao Picasso u tom gradu, a ni povijest hrvatske umjetnosti ne bi bila potpuna bez utjecaja francuskog glavnog grada. Svojedobno je Antun Gustav Matoš baš iz Pariza donio nove i u tadašnje vrijeme revolucionarne ideje o književnosti u učmali Zagreb, a po pariškim birtijama je neko vrijeme pio i Tin Ujević. Naoko je njihovim stopama krenuo i pisac Damir Karakaš, najpoznatiji po svojoj priči "Kino Lika", te je u Parizu proveo pet-šest godina, živeći i, ponekad namjerno a ponekad ne, skupljajući građu za roman. Sada je isti konačno i objavljen u nakladi izdavačke kuće Sandorf, i to pod imenom «Sjajno mjesto za nesreću».

Karakaš, inače rođeni a ponekad i ponosni Ličanin, do Pariza je stigao zaobilaznim putem. U to je vrijeme živio u Splitu, a kad se preselio u Bordeaux, učinio je to, kaže, «zbog jedne djevojke». U Parizu je pak završio godinu dana kasnije, a tamo se izdržavao svirajući harmoniku na ulicama, te je tako upoznao stranu ovog grada koja se zapravo vrlo rijetko vidi i u medijima i u knjigama. To je u njegovom slučaju bio više Pariz kakav je nekad opisivao Émile Zola, a ne intelektualna meka Europe, kakvom se taj grad voli predstavljati. Činjenica da je poznat i priznat pisac u Hrvatskoj Karakašu nije puno pomogla. S druge strane, reći će, nije mu ni u Hrvatskoj to baš pomoglo: «U Parizu, a i na cijelom Zapadu, postoji diskurs da čovjek koji dođe iz Moldavije ili Hrvatske treba biti sretan zbog same činjenice da je došao. S druge strane, može se reći kako je objavljivanje knjige u Hrvatskoj neka vrsta ponižavanja. Bi li Proust bio Proust da je rođen u Prnjavoru?»

Ipak, važno mu je da se «Sjajno mjesto za nesreću» ne čita kao potpuna autobiografija. Roman, dakle, nije literarizirani izvještaj onoga što je Damir Karakaš radio u Parizu. Prva godina u Parizu je najljepša, tvrdi ovaj pisac, jer tada te grad nosi. S vremenom se to mijenja, i atmosfera grada postaje kompleksnija. «Upoznao sam grad iznutra», kaže Karakaš, «naročito situacije koje Francuzi, a pogotovo njihovi pisci, opće ne poznaju. Pariz je lijep, ali se može pretvoriti u lijepi cvijet koji će te progutati. Ima mnogo skupina ljudi koji su propali, preko kojih kao da je prešao veliki kotač.»

«Sjajno mjesto za nesreću» završava boravkom glavnog lika u zatvoru, te njegovom deportacijom iz države. I Karakaš je imao takvih iskustava, a ono što u svojem romanu naglašava jest podjela između takozvane stare i nove Europe, ukazujući na odnose moći koji ljude s istoka pretvaraju u manje vrijedne. No, tako je bilo i nekoć, kada su u Parizu živjeli već spomenuti Matoš, ili slikar Josip Račić. Njihova pariška iskustva također se spominju u knjizi, pa Karakaš otkriva da je Matoš preživljavao pišući ljudima pisma.

Jedna od opcija za mogući književni uspjeh u Francuskoj je i pisanje na francuskom jeziku. Najpoznatiji primjer toga jest Milan Kundera, koji je napustio svoj materinji češki, no većina se slaže kako su mu djela na usvojenom francuskom jeziku ipak ispod razine ranijih radova. Aleksandar Hemon je pak ostvario veliki književni uspjeh pišući na engleskom, pa se postavlja pitanje ne treba li se možda i Damir Karakaš, koji je u školi učio njemački, odreći hrvatskog jezika i prebaciti na neki drugi. «Čovjek na tuđem jeziku kao da gubi oko 80% svoje osobnosti. Francuski je predivan jezik, ali mislim da meni to ne bi uspjelo» - odgovara Karakaš.

Nakon svega, Damir Karakaš je trenutno nastanjen u Zagrebu, i planira ovdje neko vrijeme i ostati. U Hrvatskoj je doista poznat pisac, koliko god to zapravo ne značilo ništa konkretno, ali se čini da ga Zagreb već polagano guši: «Ovdje sam malo u šoku, jer Zagreb je užasno malen. Iako živim na periferiji, stalno mi se čini da susrećem samoga sebe. Kao da stalno hodam u krug na Cvjetnom trgu. Postaneš sam sebi dosadan.»

«Sjajno mjesto za nesreću» otkriva utrobu velegrada, koja većinom nije lijepa, ali ujedno uspijeva dočarati ono nešto što ljude sa svih strana svijeta privlači Parizu. To je dijelom već spomenuto «je ne se quoi», ali i mogućnost da se život živi na jedan način kakav u Hrvatskoj najvjerojatnije nikad neće biti moguć. Jer, kao što sugerira i sam naslov, Pariz je sjajno mjesto, pa i za nesreću.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Sjajno mjesto za nesreću - Damir Karakaš
'Sjajno mjesto za nesreću' otkriva utrobu velegrada

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici