Srđan Tešin u Booksi

15.10.2009. Print | Pošalji link

Iako su se odnosi između Hrvatske i Srbije nominalno normalizirali još u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, trebalo je ipak malo više vremena da se uspostave prave veze.

Barem na razini koja se čini logičnom za dva naroda koja su nekoć živjela u bratsku i jedinstvu, i koje, kako je cinično govorio Krleža, razdvaja samo isti jezik. U međuvremenu se počelo u Beogradu objavljivati hrvatske pisce, od kojih su neki dostigli kultni status, a drugi postali pravi autori bestselera. Iako se ovdje skoro pa redovito objavljuju dobitnici NIN-ove nagrade, poput Dragana Velikića i Vladimira Pištala, književna je scena Srbije još uvijek prilično nepoznata hrvatskom čitatelju.

Kako stvari stoje moglo se saznati u Književnom klubu Booksa, to jest na njihovoj Reviji malih književnosti, na kojoj su ove godine gostovali pisci iz Srbije. Među osam izabranih, inače po ukusu književnog kritičara Teofila Pančića, svakako se izdvaja Srđan V. Tešin, i to ne samo po tome što je bio među najstarijima. Tešin je u Srbiji pisac čija djela kritika hvali, a publika čita, te je sa svojim romanom «Kuvarove kletve i druge gadosti» bio i u finalu NIN-ove nagrade. No, nije ju dobio, bar ne još, što znači da za sada nije objavljen u Hrvatskoj, što je propust koji će, nadamo se, uskoro ispraviti neki domaći nakladnik.

Srđan Tešin je inače jedan od onih pisaca koji su bez dlake na jeziku, te bez krzmanja dijagnosticira dugotrajne probleme položaja književnosti i onih koji je stvaraju u Srbiji: «Iz osobnog iskustva mogu reći da mi je do 5. oktobra jedini problem u životu bio Slobodan Milošević. Samo smo se njime bavili, protiv njega borili, pa sam svu svoju energiju, znanje i talent potrošio na tog kretena. Kada je on otišao, zapitao sam se što sada raditi? Naši životi su onda ispali dosadni, jer nigdje nismo bili i ništa nismo radili.»

U općem kaosu u kojem se već drugo desetljeće nalazi srbijansko društvo, situacija nije ništa drukčija za pisce, među kojima također ima značajan broj onih koji su podržavali prvo Miloševića, pa onda Koštunicu, a iznad svih leti utvara još uvijek živućeg Dobrice Ćosića. Za sada jedino Toma Grobar još nema svoj književni kružok, kaže Tešin: «U olimpijskom bazenu imamo previše govana. To je naša književna scena. Naravno, postoji nekoliko pisaca koji stalno pišu dobre knjige, ali njih rijeko tko čita, jer su im nebitni. To nisu pisci-narodni tribuni koji mogu izaći pred deset tisuća demonstranata i reći da će sada ići nekome jebati majku, a da ljudi krenu za njima.»

Svojedobno se i Tešin nalazio u kategoriji pisaca koje sam naziva nebitnim. Njegova djela iz druge polovice devedesetih akademska je kritika jako hvalila, no sam pisac je u jednom trenutku odlučio oštro zaokrenuti od larpurlartizma prema stvarnosti: «Moje prve knjige su se mahom bavile istraživanjem forme i jezika, te problemima koji su meni najbitniji, kao što je život u totalitarnom društvu. Knjige koje sam čitao su na sve gledale s božanske visine. Znalo je biti apsurdno - da se bavimo visokoumnom etikom dok na 200 kilometara od Beograda ubijaju ljude.» Srđan Tešin je odustao od intelektualnog diskursa, te unio mnogo više humora u svoje pisanje, čega su primjer romani «Antologija najboljih naslova» iz 2000. ili «Kroz pustinju i prašinu» iz 2005. godine. To je rezultiralo knjigama koje su se i počele čitati među širom publikom, ali tek kada je počeo pisati o sebi, svojim problemima, kao i životima bližnjih.

Kada je riječ o NIN-ovoj nagradi, vjerojatno najpoznatijoj nagradi za književnost za vrijeme SFRJ, ona je i danas u Srbiji ključna. Tešin je ambivalentan prema njenom realnom utjecaju, ali mu ne bi bilo krivo da je dobije: «Što god da se dogodi NIN-u, ili onima koji su te godine u žiriju, NIN-ova nagrada će uvijek biti važna. Bilo je nekih iskliznuća, no posljednjih godina nagrada je išla u prave ruke – Velikić, Basara, Pištalo.»

Ono što spaja hrvatsku i srpsku književnu scenu jest, između ostaloga, postojanje dva udruženja pisaca, koja su, kao i ovdje, nastala političkim raskolom: «Srpsko književno društvo se odvojilo od Udrženja književnika Srbije, iako su oba na istoj adresi, vrata do vrata. No, ne mogu riješiti socijalni status pisaca, jer smatram da se ta udruženja ponajviše trebaju baviti sindikalnim, a ne književnim pitanjima.»

Osim pisanjem, Srđan Tešin je uređivao i književni časopis Severni bunker, te koordinirao LitKon odnosno Literarni Konzorcij - Mrežu za diseminaciju književnosti jugoistočne Evrope. Danas Radi kao urednik internetskog magazina Plastelin i kao stalni književni kritičar dnevnog lista Blic, a izbor njegovih kolumni, pod naslovom «Alternativni vodič kroz Vavilon», uredio je njegov kolega trenutno nastanjen u Hrvatskoj, Neven Ušumović. Sve u svemu, još se jedino čeka hrvatsko izdanje neke Tešinove knjige, a kako nas iskustvo uči, gostovanje na Reviji malih književnosti je pravi put do toga.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Booksa ugostila Srđana Tešina
5. Revija malih književnosti ugošćava srpske pisce

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici