Objavljen odličan prijevod Pasolinijevog proznog prvijenca

29.10.2009. Print | Pošalji link

Za nekoliko dana napunit će se trideset i devet godina od nikada do kraja razjašnjene smrti Piera Paola Pasolinija.

Još uvijek nije razjašnjeno, a vjerojatno neće nikada ni biti, tko je brutalno na smrt pretukao slavnog umjetnika u noći 2. studenog 1975., iako je danas manje-više jasno da službena verzija događaja nije ni cjelovita niti točna. Ona glasi da je Pasolinija njegovim vlastitim autom više puta pregazio sedamnaestogodišnji uličar, odnosno muška prostitutka Giuseppe Pelosi.

Unatoč činjenici da su fizički dokazi bili u koliziji s navodnim priznanjem navodnog počinitelja, Pelosi je osuđen na dugogodišnji zatvor. U međuvremenu su ispisane stranice tekstova koji nude drukčije teorije, a snimljeni su i prilično uvjerljivi dokumentarni filmovi s tezom da je Pasolinija, deklariranog homoseksualca, marksista, katolika i jednog od najuglednijih angažiranih intelektualaca Italije zapravo ubila neofašistička desnica. Trideset godina nakon ubojstva svoje priznanje je povukao i osuđeni Pelosi, otkrivši kako su Pasolinija ubila trojica muškaraca s južnjačkim naglascima koji su se naslađivali mesarenjem «prljavog komuniste».

U svakom slučaju, koliko god strašna bila, priča o Pasolinijevoj smrti se na neki čudan način uklapa u cijeli život ovog beskompromisnog umjetnika, koji je svoju karijeru započeo romanom «Uličari», objavljenom 1955. godine. U njemu Pasolini opisuje proleterski milje rimskih predgrađa, a hrvatski se prijevod ovog ključnog djela nedavno pojavio u izdanju Disputa i Hrvatskog filološkog društva. S obzirom na izdavače, ne čudi kako su «Uličari» ujedno i prevoditeljski biser, za što je zaslužna Vanda Mikšić. Ona objašnjava kako su «Uličari» uopće nastali: «Pasolini je počeo pisati roman kada je stigao u Rim s majkom, početkom pedesetih godina. 'Uličari' su doista rođeni u mukama. Roman je objavio izdavač Livio Garzanti, koji je tekstom bio oduševljen, ali je na kraju ipak natjerao Pasolinija da autocenzurira roman, koji je onda neke dijelove ublažio, a mnoge psovke zamijenio točkicama. No, to nije bilo učinjeno sustavno.»

Pasolini je roman napisao s namjerom da javnost upozna sa svijetom koji se do tada većinom ignorirao, a to su potlačeni i poniženi radnici iz siromašnih dijelova grada. Naravno, s time mnogi nisu bili sretni, a čulo se čak i zamjerki kako se lijepa književnost niti ne smije baviti tako ružnim temama: «Publika je roman dobro prihvatila, no kritika ga je sasjekla. Državni aparat je bio rigorozan, te pokrenuo sudski postupak protiv Pasolinija. Na suđenju su u njegovu korist svjedočili mnogi ugledni umjetnici, poput Alberta Moravije, te ja na kraju oslobođen. Pasolini je,  međutim, cijeli život bio pod pravosudnim pritiskom te je mnogo puta završio na optuženičkoj klupi.»

Piščeva autocenzura, koju je proveo na zahtjev izdavača, ostavila je značajne posljedice na sam tekst romana, ali i na njegovo zdravlje. Mijenjajući svoj tekst, što mu na kraju nije pomoglo da izbjegne sudski progon, Pier Paolo  pisao je prijateljima kako svoj prvijenac mora «kastrirati», te da je u tom procesu prestao jesti i izgubio desetak kilograma. Ono što je naročito zasmetalo puritance jest piščevo odbijanje donošenja moralnih presuda svojim likovima. «Uličari» su specifični i po tome što u sebi sadrže sve klice kasnijeg Pasolinijevog umjetničkog opusa, koji je uključivao poeziju, prozu, brojne filmove i kazališne predstave, kao i eseje i političke tekstove. On je ionako uvijek pisao o marginalcima, o drugima, a uvijek se opirao uvriježenom načinu razmišljanja, te ponajviše građanskom životu i buržujima.

Prevesti Pasolinijev prozni prvijenac nije bio nimalo lagan posao. Za početak tu je problem s ispravljenim originalom, te preinakama koje je sam autor unio u tekst. Izvornik je izgubljen, pa se u rimskoj nacionalnoj knjižnici čuva tek prva kopija ispravljanja. Kako Vanda Mikšić naglašava u svojem pogovoru knjizi, to je dovelo do toga da se, primjerice, fraza «popušiti kurac» u ispravljenoj verziji zamjenjuje s mnogo benignijom, ali i nejasnijom  - «cijeđenjem limunade». Nadalje, Pasolini je «Uličare» odlučio pisati jezikom ulice, radničkim dijalektom. Razlog za to je bio njegov stav kako se govor ulice i može i treba podignuti na razinu književnog jezika, što je pak bilo pod utjecajem proze Giovannija Verge. Također je cijeli tekst krcat brojnim književnim i aktualnim referencama. Vanda Mikišić otkriva da joj je dosta pomogao i internet, no mnogo je teže bilo prepoznati autorove aluzije i intertekstualne reference, poput citiranja Dantea. Primjerice, na početku romana se piše kako je sunce «slobodno i razigrano», što zvuči nevino, ali je zapravo riječ o poznatoj fašističkoj himni posvećenoj Rimu, koja sadrži te stihove, pa je to Pasolinijev komentar na tadašnju političku situaciju glavnog grada Italije.

Za prevoditeljicu određeni prijepori postoje oko izabranog naslova, s kojim, priznaje, nije zadovoljna: «U originalu se roman zove 'Ragazzi di vita', što donekle znači 'uličari, ali u sebi skriva dva vrlo pozitivna pojma, a to su 'dečki' i 'život'. Kada se te dvije riječi spoje, onda se značenje mijenja, te se misli na besprizorne uličare. U ženskom rodu taj izraz pak označava prostitutku.» Bez obzira na samokritičnost prevoditeljice, «Uličari» su doista jedna od najbolje i najtemeljitije prevedenih knjiga u 2009. godini. Pažnja i posvećenost se najlakše primijeti u brojnim fusnotama kojima Vanda Mikšić objašnjava Pasolinijeve reference, kao i njihov društveni ili književni kontekst.

Ništa manje nije hrabra ni sama odluka da se objavi  Pasolinija, koji na hrvatski baš i nije prevođen, s izuzetkom nekih njegovih pjesama i romana «Žestok život», koji je 1962. godine prevela Dušanka Orlandi. U vremenu kada se u hrvatskom društvu izrabljivanje radnika svakodnevno dešava, a kulturna scena je značajnim dijelom eutanazirana prema realnosti oko sebe, u Hrvatskoj gdje je za Povorku ponosa i dalje potrebno snažno policijsko osiguranje, da zaustavi Molotovljeve koktele neonacista, Pier Paolo Pasolini je bolno aktualan i potreban. Zato pohvale idu i urednici Ireni Lukšić ionako hvaljene biblioteke «Na tragu klasika», koja se odlučila za hrvatsko izdanje «Uličara».

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Književnost 2009.
Objavljeni 'Uličari' Piera Paola Pasolinija
Macbeth After Shakespeare - Ivica Buljan
'Jackie' & 'Svinjac' - Ivica Buljan
Pier Paolo Pasolini jedan je od najvažnijih filmskih autora dvadesetog stoljeća.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici