Na Putu svile - Kako nam nije lagao Jasen Boko

30.10.2009. Print | Pošalji link

Najbolje se putuje kad putuješ sam, glasi čuvena izreka kojom se opravdava sebičnost i nekomunikativnost putnika, ili pak nemogućnost podnošenja bilo kakvog nametnutog partnera na putu.

Neki ipak kažu da je najljepše putovati u dvoje, kao i raditi još svašta drugo. Bilo kako bilo, Jasen Boko, kazališni kritičar, dramaturg i putopisac, najviše voli putovati sam. Tada ga, kaže ne opterećuje razgovor sa suputnikom, nego u potpunosti može biti orijentiran na ono gdje, kako i zašto – putuje. Da je Boko svjetski putnik, i da mu je najzanimljivija Azija, saznali smo već iz njegove prve knjige takvog tipa, naslova «Peta strana svijeta», koja je bila zbirka eseja, putopisnih crtica i izvještaja, mahom objavljenih u novinama u kojima je radio. Također, u toj knjizi opisivao je destinacije od Goe do Edinburgha i nazad, dok je u novoj išao ciljano. Naime, ovoga puta odradio je Put svile, legendarnu rutu koja od Kine, preko Afganistana, Pakistana, Irana i svega ostaloga između, vodi do Turske i konačno Mediterana.

Svoja iskustva zabilježio je u knjizi koja više nije samo novinarski suha, premda ni «Peta strana svijeta» to nije bila, nego literarizirana, dijaloška, subjektivna i osobna. S druge strane, on ipak ima i jednu novinarsku vrlinu, ili ono što bi barem trebala biti vrlina novinara. Ona teži točnosti informacije, a kako je o Putu svile prvi pisao pomorac i navodni svjetski putnik na čije porijeklo i Hrvati, ničim izazvani, misle da trebaju polagati pravo, podnaslov nove knjige Jasena Boke u izdanju Profila glasi 'Kako nam je lagao Marko Polo'. «Putujući kroz te krajeve shvatio sam da je Polo zapravo bio neka vrsta Münchhausena svoga doba, koji je s Rusticellom u đenovskom zatvoru pisao ono što je tad imalo prođu, ali nije istina.» Putopis Marka Pola, kako se čini, poprilično izmišljen, nosio je naslov «Il Millione» ili «Milijun», a u bizarne podatke može se uvrstiti i taj da je jedan primjerak sa sobom imao i Kolumbo kad je krenuo na svoj put. Dugo se i mnogo mislilo o tom milijunu iz naslova, koji bi, prema Jasenu Boki trebao imati i nastavak. Naime, obitelj Polo su u Veneciji zvali Milijun zbog navodnih milijuna laži koje su bili u stanju izreći. Zato današnji hrvatski putopisac, za razliku od Marka Pola, na Putu svile nije pronašao niti ljude s majmunskim glavama niti one s repom.

Boko je o Putu svile mislio više od dva desetljeća. Na kraju se, prošle godine, ipak odlučio i zaista se zaputio od Kine do Europe, ali na tradicionalniji način. Osim aviona kojim je odletio do kineskog grada Xiana, sve ostalo odradio je lokalnim prijevozom koji je sve samo ne ugodan terenac s klimom kakvim putuju oni koji zapravo, smatra Boko, ni ne žele putovati. Cijeli put, tvrdi, nije bio planiran jer je u Aziji jako teško planirati, nego treba znati improvizirati i pristati na spontanost, svoju i tuđu. Dijelovi svijeta kojim prolazi Put svile i dalje su, nažalost, manje poznati ili čak potpuno nepoznati, kao i njihova ponekad zaista fascinantna povijest. Na primjer, čak ni bolji poznavatelji povijesti civilizacija ne znaju kako je u pustinji Taklamakan nekad bilo sasvim uređeno društvo koje je poznavalo sve što su u to vrijeme poznavali i u Rimskom carstvu, ali su njegovi ostaci danas prekriveni pijeskom.

Civilizacijski nesporazumi prate svakog današnjeg putnika koji poželi isto što i Jasen Boko. Osim nekih običaja i uopće društvenog funkcioniranja, najveći je problem i sama komunikacija. Boko se zato, baš kao i svojedobno ona glumica, morao oslanjati na ljubaznost stranaca: «Kina je pogotovo kritična u tom smislu. Još je lako objasniti kad vam treba toaletni papir, za to postoje nedvosmisleni pokreti koje svi razumiju. Međutim, kad pokušate pronaći autobus i to jutarnji za mjesto koje ne znate niti točno izgovoriti, tada se taj «razgovor» pretvara u igrokaz. U neki autobus na kraju uđete, ali ne znate baš uvijek kamo vozi.»
Obaviti Put svile sam i pješke ponekad i nije ugodno. Naime, danas bi se ta ista ruta, želimo li biti iskreni i točni, trebala zvati malo drukčije jer dijelovima tog puta danas stižu uglavnom zabranjene stvari.: «Devedeset i sedam posto heroina u zapadnom svijetu mora proći tromeđom Afganistana, Pakistana i Irana. Ponekad neka od lokalnih policija uhvati pošiljku droge, ali onda krijumčari otmu prvog turista na kojeg naiđu i traže otkupninu kako bi si nadoknadili štetu. Zato se tamo prolazi u pratnji policije.»

Još u prošloj knjizi, «Peta strana svijeta», Jasen Boko priznao je kako mu je za putovanje najzanimljivija Azija, dok tek u Indiji zaista «puni baterije». Osim osjećaja, njegova mu putovanja donose i neku vrstu altruizma i to potvrđenog, jer osobno iskustvo mijenja sliku kakvu o svijetu imamo gledamo li ga samo preko malog ekrana. «To nisu turističke destinacije, jer se svi boje bombaša-samoubojica, talibana i sličnih pojava… Međutim, u zbilji se pokazalo sve suprotno, da svi ti dijelovi svijeta obiluju divnim ljudima od kojih se putnik može nadati pomoći i dobiti je češće nego u Splitu ili Londonu. To, između ostaloga, dokazuje i da svijet nije crno-bijel.» Knjiga kojom je putopis podignut na malo višu, literarniju razinu, «Na Putu svile» Jasena Boke objavljena je s gomilom fotografija, također autorskih, koje su već predstavljene hvaljenim izložbama u Splitu i Zagrebu. Nevjerojatno ali istinito, snimljene su običnim idiotskim digitalcem, što potvrđuje da nije kvaka ni u prstu niti u okidaču, nego u fascinantnosti predjela koje je Boko prehodao, a mi o njima, nažalost, možemo tek čitati.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
'Na Putu svile' - novi putopis Jasena Boke
Nagrade hrvatskog glumišta 2007.
Milana Broš i Boris Buzančić dobitnici nagrada za životno djelo

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici