Stojsavljević u 'Puli', o gradu i ljudima

22.10.2009. Print | Pošalji link

Pula je grad s dušom.

Možda ima ljudi koji se neće složiti s tom tvrdnjom, ali i njihov negativni stav bi se možda mogao preokrenuti čitanjem romana «Pula» zagrebačkog dramatičara i književnika Vladimira Stojsavljevića Vakija. Njegova je ljubav prema najvećem istarskom gradu jasna iz svakog slova ovog teksta, koji ne samo da je nazvan prema gradu u kojem se radnja odvija, nego konstantno pokušava obuhvatiti i njegovu atmosferu. A pulska je atmosfera kompleksna stvar, znaju svi oni koju su u Puli boravili, u kojoj se sudaraju davna, antička prošlost, mitovi o slavnim posjetiteljima, autonomaški duh Istrijana i socijalna realnost današnje Hrvatske. U Puli jednostavno nema uniformnosti, zahvaljujući tome što na jednom mjestu jako dugo vremena živi ljudi različitih porijekla i sudbina, koje njihov grad ujedinjava.

Stojsavljević je za cilj imao ispričati istovremeno dramu o dugogodišnjem, bolnom raspadu jedne obitelji i priču o gradu, a inspiraciju je našao u stvarnosti. Naime, Stojsavljević otkriva da je devedesetih boravio neko vrijeme u Puli, držeći kurs kreativnog pisanja: «Te upokojene 1995. vodio sam kazališnu radionicu za mlade literate na koju se prijavilo mnogo polaznika, srednjoškolaca i vječnih studenata, te jedna zaposlenica Cementare, tada ozloglašene ekološke bombe. Izgleda da je ideja da se radionicu nazove 'I Joyce je bio u Puli' doprinijela velikom zanimanju darovitih besposličara, šaljivih mladića i djevojaka, među kojima je najprivlačnija bila neka zagonetna Una.»

Ta djevojka kao centralni lik «Pule» dobiva još jedno slovo ispred imena, pa je Stojsavljević naziva Luna. Ona se pretvorila u ključnog člana raspadajuće obitelji, koju još čine ogorčena majka i brat. Svaki od ova tri lika čuva tajne od ostalih, probleme zadržava u sebi, odvajajući se od svojih najbližih kako bi psihološki preživio. Obiteljski odnosi u romanu nisu opisani kao idealni, nego kao kavez, i to čak ne ni zlatni, iz kojega se svatko mora sam osloboditi. Za Andreu Zlatar, profesoricu književnosti na Filozofskom fakultetu, koja je sa Stojsavljevićem vodila zagrebačku kulturu u kratkom predahu između prolaznog Čuture i vječnog Ljuštine, «Pula» je ponajviše roman o samoći: «Osobnosti u ovom romanu su kao samotni atomi, a to se posebno vidi u tome da se u maloj, tročlanoj obitelji kriju tri samoće, te još jedna četvrta, u izmještenoj figuri oca.» Zlatar još naglašava kako Stojsavljević u svojoj prozi vrlo pažljivo gradi odnose među likovima, u kojem je najvažniji korak uvijek dodir.

Kada je riječ o pripovjednoj tehnici, specifičnost «Pule» jest Stojsavljevićeva vremenska zaigranost, pa se zna dogoditi da čitatelje usputno informira u dalekoj budućnosti pojedinog lika, koji su u tom trenutku nalazi u situaciji koja sugerira neuspjeh. Time podsjeća na to da se stvari mijenjaju, između ostaloga i zato što ih mi samo mijenjamo, te da je, na kraju, svatko gospodar vlastitog života. Za Andreu Zlatar jednako je važna, uvjetno rečeno, poenta kako se nositi s životnim povredama, koje definiraju troje glavnih likova – Lunu, njenog brata Igora i njihovu majku.

Spajanje ljudske sudbine s onom jednog grada nije u književnosti ništa novo. Jedan od najpoznatijih primjera jest sitni kriminalac Franz Bieberkopf iz romana «Berlin Alexanderplatz», koji je bio paradigma epohe između kraja Prvog svjetskog rata i dolaska nacizma na vlast. «Pula» naravno nije tako ambiciozno štivo, ali je Stojsavljević očito dobro istražio sve važne pulske toponime, što potvrđuje i Magdalena Vodopija, direktorica pulskog Sajma knjiga: «Ne samo ja, nego su i drugi Puležani iščitavali ovaj tekst, tražeći nekakvu pogrešku. No, autor nas je prevario, jer u njegovom romanu nema pogreški.»

Roman «Pula» i kroz izbor svoja tri glavna lika, a to su dvije žene i jedan mladi homoseksualac, sugerira neuobičajenost grada koji opisuje. Vodopija ističe da je u Puli margina uvijek važnija od mainstreama, što je uvid koji nudi i Stojsavljevićev tekst: «Najviše me je dirnulo koliko on poznaje Pulu, jer ju je očito osjećajno shvatio. Pula je grad na moru iz kojeg se more ne vidi zbog zidina Arsenala. Pula je također i zapuštena, s oronulim fasadama i dizalicama kao mitskim dijelom panorame. Stojsavljević Pulu poznaje više i neki koji su tamo rođeni.»

Da autor ne igra na prvu loptu u ovom romanu, iako ne bježi od melodramatike ali ni od iznenadne sile koja se pojavljuje i rješava stvar, pokazuje i mjesto koje u njemu zauzima James Joyce. Posljednjih je godina postala velika moda podsjećati na činjenicu da je tada nepoznati irski pisac početkom prošlog stoljeća proveo nekoliko mjeseci u Puli, koja mu, usput rečeno, i nije ostala u dobrom sjećanju. U romanu «Pula» Joyce se spominje, čak se iznosi i pomalo apsurdna ideja o tome kako je «Uliks» alegorija o austrijskoj ratnoj mornarici, no legendardni pisac nije nikada važniji od ljudskih priča kojima se Vladimir Stojsavljević bavi. Jer njegova je «Pula» u izdanju Konzora ponajprije roman o ljudskoj sudbini, koja je ponekad ista kao i sudbina grada.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Zagrebačke priče
Vladimir Stojsavljević Vaki objavio roman 'Pula'
Kakvu zagrebačku kulturu želite?
Slika zagrebačke kulture može ovisiti i o vama!
Močvari je kraj!
Kornel Šeper: Grad lažnim izjavama i tužbama dotjerao Močvaru do kraja
Zabranjeno kazalište - Dragan Živadinov
Je li Histrionski dom privatno kazalište?
Histrionski dom – privatno ili 'paravojno' kazalište?
Kome pripada Festival svjetskog kazališta?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici