Edo Popović - Thoreauovim stopama do vrha Velebita

21.10.2009. Print | Pošalji link

Američki filozof Henry David Thoreau se oko polovice 19. stoljeća zaputio živjeti usamljenički u šumu, te je tamo i ostao oko dvije godine.

Kolibu u kojoj je stanovao sagradio je vlastitim rukama, uzgajao je povrće i skupljao hranu, no ponajviše se odvojio tada tek nagoviještene industrijalizacije, koja je čovjeka odvojila od prirode. Svoja iskustva i razmišljanja Thoreau je zabilježio u knjizi «Walden», čiji se utjecaj s vremenom samo širio. Danas je, uz Rousseaua, Thoreau najvažniji teoretičar čovjekovog povratka prirodi, u kojoj uvijek treba biti spreman na izazove i samostalno ih preživjeti. U međuvremenu, mnogi su se, inspirirani tom knjigom, zaputili u divljinu kako bi pronašli sebe, ponekad i s fatalnim posljedicama.

Zagrebački pisac Edo Popović je s fatalnim posljedicama pak bio suočen prije svoje avanture u prirodi. Naime, doživio je teško plućno oboljenje, koja ga je mučilo mjesecima, ali i potaklo da više vremena počne provoditi izvan gradske vreve. Izabrana destinacija je bio Velebit, a svoja iskustva hodanja po ovoj planini Popović je zapisao u knjizi «Priručnik za hodače». Iako od prvog izleta na Velebit Edo Popović nije očekivao da će dovesti do potpune promjene životnih navika, to se ipak dogodilo: «Prva stvar koja me je gora iznenadila nije sama planina i šume, nego što se čovjek u samoći doista suočava sa svojim najvećim strahovima. Znao sam biti danima sam i morao sam savladati strahove, ako sam želio nastaviti boraviti na Velebitu.»

Ključni toponim velebitskih lutanja, a slijedom toga i «Priručnika za hodače» jest planinski dom Zavižan, izgrađen prije skoro osamdeset godina. Zavičan se nalazi u podnožju vrha Vučjak, i po njemu stalno puše bura, no pogled sa Zavižana, ističe Popović, oduzima dah, s obzirom da se može vidjeti sve do Italije. S druge strane, Popović nije promijenio samo lokaciju, nego i način razmišljanja - kao da se opustio u odnosu na svoja prijašnja, intenzivnija izdanja. Tako mu nije problem naglasiti unaprijed da su «slabosti sastavni dio ove knjige», a kasnije zaključiti kako posjedovanje ne smije biti temelj našeg postojanja. Sve to je rezultat hodanja, aktivnosti koje za ovog autora ima i donekle mistične obrise: «Danas živimo munjevito. Krećemo se automobilima i vlakovima, pa čak i kada hodamo, zapravo jurimo. Nema vremena zaustaviti se i razmisliti o svom životu i poziciji u kojoj se nalazi. No, hodanje je pravi ritam kretanja ljudi i životinja, a trčimo jedino kada smo u opasnosti i sličnim iznimnim trenucima.»

Važnost hodanja u cijeloj priči ogleda se i u činjenici da se uz svaki primjerak «Priručnika za hodače» dobije i mala knjižica s esejem «Hodanje» Henryja Davida Thoreaua, koji je pak preveo Popovićev sin Sven. Uostalom, cijela ova knjiga jest i hodanje kroz dio književne povijesti, od rimskog stoika Seneke, pa preko već spomenutog Thoreaua sve do nekih suvremenih pisaca i pjesnika. Među preporučenom literaturom nalaze se, između ostalih, Halil Džubran, Ernesto Sabato, T.S. Eliot, ali i domaći pjesnici poput Tomice Bajsića i Borisa Marune. «Priručnik za hodače» opremljen je i pamtljivim fotografijama Velebita, za koje autor  kaže kako su u knjigu stavljene logikom one poznate tvrdnje da slika govori tisuću riječi.

Na početku jednog poglavlja «Priručnika», koja  imaju jednostavne ali ilustrativne naslove kao što su «Voda», «Tišina» ili «Susreti s oblakom», Edo Popović se poziva na Aldousa Huxleya, koji je još četrdesetih godina prošlog stoljeća primijetio kako živimo u svijetu definiranom bukom. Oko nas je civilizacija sve glasnija, a odlazak u planine nudi i drukčije, pomalo zaboravljene, osjetilne mogućnosti: «Najupečatljiviji je zvuk vjetra na Velebitu, on je stalno u granama ili po stijenama. No, zna zvučati vrlo sablasno u crnogoričnoj šumi i  na taj jezivi huk se treba naviknuti. Najviše je posebna velebitska tišina, koju se rijetko čuje. To je tišina koju osjećate, a nastane odjednom, utihnu vjetar, ptice i svi ostali zvuci. Nešto takvo sam doživio tek dva-tri puta.»

Iako sve upućuje na to da je Edo Popović postao vrlo zen u vezi svega, zadnja rečenica bilješke o piscu otkriva da postoje neke stvari koje ga i dalje smetaju. Konkretno, rečenica glasi «Za svoja djela nije nagrađivan.», a pisac je objašnjava ovako: «U društvu u kojem sada živimo to je relevantna biografska činjenica. Govorim to bez ikakve ironije ili žala. To je ujedno i najbolja preporuka za moju knjigu.»

«Priručnik za hodače» u izdanje Naklade Ljevak, daleko je od Popovićevih ranijih radova, koji su se, skoro bez iznimke, bavili urbanim temama. Egzil ovog prozaika na Velebit, koji je Novi Zagreb u svojim djelima pretvorio u standardnu pojavu suvremene hrvatske proze, doveo je, čini se, do nove faze u njegovom pisanju. Cilj «Priručnika za hodače» nije ponuditi čitatelju formiran svjetonazor kojem se treba pokoriti, niti se, s druge strane, ova knjiga može koristiti kao potpuno pouzdan vodič po velebitskim vrletima. Prije je  negdje između filozofije, proze i publicistike, i to samo s jednom skromnom misijom – potaknuti na hodanje. I čitanje.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
'Priručnik za hodače' - nova knjiga Ede Popovića
'Kvartovska spika' za one koji znaju sve i koji ne znaju ništa o Novom Zagrebu
'Kvartovska spika' Novog Zagreba
'Sjaj epohe' Borivoja Radakovića ne gubi sjaj niti nakon 20 godina
'Sjaj epohe' dvadeset godina kasnije
Tko koga vodi u Leipzig?
Tko bi gori, sad je doli ili hrvatski nastup u Leipzigu
Zagrebačka Sloboština ponovo poslužila kao literarna inspiracija
'Sloboština Barbie' - roman o odrastanju
Bez srama na Sajam knjiga Leipzig

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici