Gerd Koenen: Nisam mislio da će pad Berlinskog zida biti tako lagan

16.11.2009. Print | Pošalji link

Dvadeset godina od pada Berlinskog zida ovih se dana spektakularno obilježavalo u Njemačkoj, a diljem svijeta se raspravljalo o tome što je taj događaj značio tada, te kako se percipira danas.

Tog 9. studenog 1989. se svijet doista promijenio na bolje, barem u tom kratkom trenutku, a među brojnim svjedocima se igrom slučaja nalazio i Gerd Koenen. Ovaj ugledni njemački publicist i povjesničar, rođen 1944. godine, može se pohvaliti podjednako zanimljivim životom, kao i djelom, što ne čudi jer je jedno direktno povezano s drugim.

Koenen je dio generacije šezdesetosmaša, te je sedamdesete godine prošlog stoljeća proveo u ljevičarskim komunama i kružocima, upoznavajući se s ljudima kao što su kasniji šef njemačkih Zelenih i ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, ali i Gudrun Ensslin, ključna osoba ljevičarske terorističke organizacije Rote Armee Fraktion iliti Frakcija crvene armije. O svima njima je Koenen pisao u svojim knjigama, kao što su «Crveno desetljeće» i «Vesper, Ensslin, Baader – Iskonski prizori njemačkog terorizma», s time da je potonju na hrvatskom izdao Durieux. Koenen je u Zagrebu boravio zbog razgovora o «20 godina od pada Berlinskog zida», koji su zajednički organizirali hrvatski P.E.N. i Goethe institut.

Unatoč najavama neoliberalnih teoretičara, kao što je Francis Fukuyama, kako je pad Berlinskog zida, a onda i cijelog komunizma, ujedno i kraj povijesti, ista je pokazala da ne završava prema tuđim željama. U međuvremenu se počeo urušavati i neoliberalni kapitalizam, kako je pokazala svjetska financijska kriza, pa sada tražimo novi, kapitalistički Berlinski zid koji treba srušiti.

U knjizi «Iskonski prizori njemačkog terorizma» opisujete put Gudrun Ensslin, duše RAF-a, od kćerke ljevičarskog pastora i odlične studentice germanistice do brutalne teroristkinje. Po čemu je ona bila tako posebna?

Gudrun Ensslin je imala u sebi jedno posebno zračenje. Tako su svi govorili a i ja sam je na isti način doživio, no pitao sam se u čemu je konkretno njena karizma, pa sam o tome i pisao. Po mojem mišljenju ona je bila pokretačka snaga RAF-a. Također, odnos između nje i Baadera je bio prava, velika ljubavna priča, koja je trajala deset godina. Bila je to luda ljubav, ali i ljubav na život i smrt, i to u doslovnom smislu. Ona ga je na neki način i stvorila, kroz svoju ljubav. Baader bi inače postao sitni kriminalac, iako nije bio nenadaren. On je bio zapravo neostvareni intelektualac.

RAF se u zadnje vrijeme popularizira i kao pop-kulturna činjenica, čega je primjer hit film «Baader-Meinhof kompleks». Kako se vama svidio?

Za mene je to doista loš film. Bio je tehnički dobro napravljen, glumci su bili odlični, ali oni nisu imali prave uloge. Na primjer, Gudrun Ensslin ulazi u priču 1967. i potpuno ista izlazi iz nje deset godina kasnije. Nije bilo nikakvog unutarnjeg razvoja likova, pa ni prave dramaturgije sve je išlo po bum-tras principu. Pucali su, bili uhvaćeni, završili u zatvoru – i to je sve. Nije bilo ni dramaturgije, niti psihologije, a svi likovi su predstavljeni isključivo kao kamikaze. Donekle su to i bili, ali mene je zanimala cijela priča.

Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća proveli ste kao radikalni ljevičar. Kako je išao taj proces?

Sami smo stvorili svoj radikalizam. Nismo bili unovačeni od strane neke jake komunističke partije, jer su sve one 1968. godine bile u krizi i nikoga nisu privlačile. Zato smo pokušali definirati radikalnu, kritičku poziciju prema svijetu kakav je tada bio. To su bila naša počela. Bili smo fundamentalna opozicija u odnosu na postojeći malograđanski, demokratski, kapitalistički red stvari. Nazvao bih to autoideologiziranjem.

Od marksista ste postali lenjinist, a onda i maoist. Isti put su imali i RAF-ovci. Što je vas spriječilo da napravite sljedeći korak, u terorizam?

Čisto logički gledano, trebalo je tako biti, ali, hvala Bogu, u životu ne ide sve po logici stvari. Čovjek sam stvara svoju ideologiju, što ujedno znači i da je misleće i osjećajno biće, koje stvara odnose i veze s drugim ljudima. RAF-ovi teroristi nisu od nas bili daleko ideološki udaljeni, ali njihov terorizam je bio potpuno prazan egzistencijalni korak. Oni su rekli – danas i odmah idemo u ilegalu, te započinjemo rat. U našem društvu smo ih čak ismijavali, jer to je bila privatna pucnjava, a ne revolucija, nego karikatura revolucije.

Berlinski zid je, prilično iznenađujuće, šaptom pao. Sve to se odvijalo ne tako puno vremena nakon masakra na pekinškom Trgu nebeskog mira, pa je bilo neočekivano da u Berlinu nije bilo krvoprolića. Kako to objašnjavate?

Skupina savjetnika oko Gorbačova je živjela na Zapadu, kao sovjetski diplomati, te su doživjeli taj svijet. Razmišljali su i o tome što će se s njima dogoditi. Gorbačov se stalno pozivao na Lenjina, uostalom riječ «perestrojka» potiče od njega, a lenjinistička je i ideja da se sve može odjednom reformirati s vrha piramide. No, nisu imali unutarnje snage išta provesti, a kamoli da nasilno provedu promjene o kojima su pričali.

Bili ste te večeri, 9. studenog 1989. na licu mjesta. Kako je sve započelo?

Bio sam u Zapadnom Berlinu s ekipom američkih novinara. Oni su pak radili reportažu o Zidu, i u svojem stilu su htjeli prikazati njemačku obitelj koja je razdvojena, pa si preko Berlinskog zida maše. Govorili smo im da su to gluposti te da uopće nemamo želju da se ujedinimo s Istočnom Njemačkom. No, pokazalo se da su njihovi instinkti bili ispravni! Kada je u 18 sati Schabowski, funkcionar istočnonjemačkih komunista, na press konferenciji objavio taj legendarni propis o otvaranju granica, Amerikanci su odmah rekli – Berlinski zid pada. Mi Nijemci smo im govorili da su totalno ludi.

Što vam je najviše ostalo u sjećanju iz te neponovljive noći?

Znao sam da se komunizam neće moći održati, ali nisam mislio da će pad Zida biti tako lagan. Bio je to neopisivo sretan trenutak. Sjećam se da sam te noći upoznao dvoje ljudi iz Istočne Njemačke u disku, pa smo se onda vozili po Berlinu u njihovom trabantu, a djevojka je stalno ponavljala «Neka me netko uštipne, ne vjerujem da se ovo događa.» To je bilo zarazno i sva skepsa koju sam imao je nestala.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Vesper, Ensslin, Baader: iskonski prizori njemačkog terorizma - Gerd Koenen

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici