Animalno je elementarno!

17.08.2007. Print | Pošalji link

Iako ih često uzimamo, štono bi se reklo "zdravo za gotovo", životinje su, ne nužno one ljudske, uvijek i svugdje oko nas.

Kakav je to jesenti miris
koji me stalno prati?
da mi se mačak Đuro
nije popišo po kravati?

ili opet po majici
ili je zapišo džemper?
kakav me to uporni miris
prati ubique, semper?

Neki dan baš kad sam gledao
crkvu u Granešini
osjetih da nosim u nosu
blagi miris po lešini.

Ovi stihovi izašli su iz pera Ivana Slamniga, a citat smo preuzeli iz teksta Gige Gračan "Mačka u Hrvatâ literatâ". Taj je, pak, dio nedavno objavljenog zbornika "Kulturni bestijarij", knjige koja se, kako je vidljivo već iz naslova, bavi raznim aspektima prisutnosti životinja u kulturi. Životinje su neizostavan dio naših života, bilo da ih jedemo ili držimo kao kućne ljubimce, zbog čega ih možda nepravedno nedovoljno ozbiljno doživljavamo. O tome zgodno svjedoči i citat nepoznatog autora kako je "pas jedina životinja koja je vidjela svoga Boga". Istinito ili ne, životinje na naš život utječu više nego što smo toga svjesni, a lijepa umjetnost prožeta je animalnim djelima kojima se svi rado dive.

I dok se diljem svijeta razne znanosti, a osobito etnologija i antropologija već desetljećima intenzivno bave i ulogom animalnog u kolektivnoj kulturnoj svijesti i podsvijesti, u nas su takva istraživanja još uvijek više-manje na samim počecima. Pionirski pothvat u tom smislu bila je studija Nikole Viskovića "Životinja i čovjek" iz 1996., a godinu dana kasnije isti je znanstvenik organizirao i simpozij "Kulturalni animalizam", koji je uskoro rezultirao i istoimenim zbornikom radova.

Čitavo desetljeće kasnije iste su se teme latile etnologinje Suzana Marjanić i Antonija Zaradija-Kiš, priredivši opsežan zbornik "Kulturni bestijarij", kojeg su zajedničkim snagama nedavno objavili njihov matični Institut za etnologiju i folkloristiku i Hrvatska sveučilišna naklada. Pozamašna knjižurina u sebi donosi eseje čak četrdesetak autorica i autora, pokrivajući teme poput uloge životinja u mitologiji, folklornim tradicijama i književnosti, što su bili središnji punktovi i ranijeg Viskovićevog zbornika. Razliku u odnosu na "Kulturalni animalizam" predstavlja, pak, otvaranje i nekih novih tema, kao što su animalistički ekofeminizam i prava životinja. Time je čitava knjiga dobila i izrazito aktivistički prizvuk. Suzana Marjanić pritom ističe kako je jedan od ključnih poticaja bila paradoksalna situacija u kojoj smo istovremeno "svjedoci revolucionarnih promjena u shvaćanju prava životinja na život, ali i strahotnih masakra životinja, koje pobornici njihovih prava određuju kao suvremeni holokaust".

Iako bi se primjena termina holokaust na prava životinja mogla učiniti i pretjeranom, ona ipak nije posve bez osnova. U prilog tome govore brojke od pedeset milijardi farmskih životinja koje se u svijetu ubije svake godine, što se donekle može opravdati potrebom za hranom. No, nešto je teže naći opravdanje za oko 150 biljnih i životinjskih vrsta koje izumiru svakog dana. U svom prilogu "Kulturnom bestijariju", Igor Lasić upozorio je, pak, kako su i životinje uvelike stradavale za vrijeme ratova na prostorima bivše Jugoslavije. On tako navodi kako je u proljeće 1992., tijekom ratnih operacija u srednjoj Bosni, relativno brzo potpuno nestala cjelokupna populacija medvjeda oko Bugojna. Stradanja su nastavljena i nakon rata, s obzirom da se pse, gambijske štakore i pčele koristi pri uklanjanju zaostalih mina.

Proširenje osnovnog okvira teme kulturalne animalistike jest u skladu s interdisciplinarnošću, pa i svojevrsnim aktivističkim pristupom koji je karakterističan za suvremene humanističke znanosti. No, zanimljivo je kako je nastanak "Kulturnog bestijarija" iniciran upravo iz etnoloških krugova. Suzana Marjanić pojasnila nam je kako je na to pitanje svojevremeno odgovorio već i Nikola Visković. Prema njemu, "humanističke i društvene znanosti su donekle, s izuzetkom etnologije, ravnodušne prema prirodnim sadržajima kulture", dok etnološka zahvaćenost prirodnim pojavama, pa tako i životinjskom sferom, objašnjava nevjerojatno velikom ulogom životinja u običajima i vjerovanjima svih naroda.

No, isto tako, moglo bi se reći i kako bi teme zahvaćene ovim zbornikom trebale biti primarno domenom kulturalne antropologije. Suzana Marjanić načelno će se prikloniti takvom stavu, ali upozorava kako oko toga, zapravo, ne postoji konsenzus niti unutar sâme antropološke struke. Kao primjer, navodi definiciju iz sveučilišnog udžbenika "Kulturna antropologija" Williama A. Havilanda, prema kojoj "antropologija proučava ljude, u okviru čega se biološka (ili fizička) antropologija bavi ljudima kao biološkim organizmima, a kulturna antropologija ljudima kao kulturnim životinjama". Iz te bi, dakle, definicije proizlazilo da su životinje "nekulturne životinje", i to unatoč nepobitnoj činjenici da i one posjeduju kulturne obrasce. Marjanić zaključuje da "takva antropologija isključuje životinje, odnosno, uključuje ih samo ako ih se koristi za spoznaju o vrhunaravnom 'antroposu' kao kulturnoj životinji".

Takav isključiv stav urednice su "Kulturnog bestijarija", međutim, odlučno odbacile, pozivajući se na studiju "Antropološke strukture imaginarnog" Gilberta Duranda, u kojoj autor tvrdi da svaka arhetipologija mora započeti bestijarijem i razmišljanjem o univerzalnosti i banalnosti bestijarija, te da su slike životinja najčešće, a time i najopćenitije. Cjelokupan pristup zborniku u tom je smislu obilježen motom "Animalno je elementarno!", te etimološkom bliskošću latinskih riječi "anima" (duša) i "animal" (životinja).

Slične zanimljive lingvističke poveznice moguće je pronaći i u drugim jezicima. Tako je, primjerice, starogrčko vjerovanje kako se duša umrle osobe seli u leptira, dovela i do dvostrukog značenja riječi "psihé", kojom se imenuju i leptir i duša. Ipak, uza sav univerzalizam animalnih arhetipova, valja ipak uzeti u obzir i ponekad posve oprečne koncepte koji o raznim stvarnim i imaginarnim životinjama postoje u različitim civilizacijama. Tako se u tekstu Koraljke Kuzman Šlogar "Zoosimboli feng shuija – na razmeđi Istoka i Zapada", navodi kako su zmajevi na Zapadu opisivani kao destruktivne i demonske zvijeri, dok su kineski zmajevi dobri, te ih se, s obzirom da su simboli Majke Zemlje, smatra božanstvima sreće i prosperiteta.

Beskompromisno otvarajući i provokativne teme, "Kulturni bestijarij" čitavo poglavlje posvećuje i animalističkom ekofeminizmu. No, premda bi se moglo činiti kako feminizam i pokret za prava životinja baš i nemaju puno toga zajedničkog, Suzana Marjanić tvrdi kako je, zapravo, riječ o posve logičnom spoju. Naime, prema ekofeminističkoj interpretaciji, "dominacija patrijarhalne kulture, odnosno (ne)kulture bijelog muškarca, počiva na dominaciji nad svim onim fenomenima koji su u toj kulturi definirani kao oni koji pripadaju navodno drugima i navodno različitima – u što se, po tom rasističkom, seksističkom i specističkom principu, uvrštavaju žene, životinje, priroda, nezapadnjačke kulture, nebijele rase i djeca".

Doduše, podjele oko nekih ključnih pitanja koje postoje u "mainstream" feminizmu u manjem se razmjeru prenose i na ekofeminizam. U njemu se tako izdvajaju osobe koje zastupaju radikalni ontološki veganizam, nasuprot onima koje zagovaraju ekološki animalizam, kao svojevrsno kompromisno rješenje. Suzana Marjanić reći će kako osobno više vjeruje ovoj prvoj skupini, ako ništa drugo, onda zato što je dosljednija u svojim stavovima. Pritom ističe i kako se pitanja prava životinja protežu na gotovo sve sfere života, pa tako čak i na fenomen globalnog zagrijavanja. Jer, prema izvješću UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu iz 2006., "uzgoj takozvane stoke pridonosi većoj emisiji stakleničkih plinova nego cestovni promet". Stoga američki geofizičari Gidon Eschel i Pamela Martin naglašavaju kako bi "prijelaz sa standardne američke prehrane na vegansku, bio daleko učinkovitiji način suzbijanja globalnog zagrijavanja nego prijelaz sa standardnih automobila na učinkovite hibridne modele".

Naravno, čak i ako su takvi stavovi preekstremni za vaš ukus, u "Kulturnom bestijariju" naći će se zacijelo i štiva koje će vas više intrigirati, a manje provocirati. Moći ćete tako, primjerice, saznati nešto novo i o istarskom srednjovjekovnom bestijariju, simbolici kukaca u slavenskoj tradiciji, životinjskim nazivima u slengu ili mačkama u hrvatskoj književnosti. Ukratko, garantiramo da ćete životinje početi promatrati drukčije nego dosad. Iako, nećemo se zakleti da će to biti u tolikoj mjeri da biste se složili s belgijskim piscem Paulom Carvelom, koji je ustvrdio kako bi "radije poljubio ludu kravu u gubicu nego pušača u usta".

(T.M.)

Pročitajte i ...
Edo Popović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici