John Banville: Plutam svijetom i skupljam stvari, ali ne kao svraka

07.12.2009. Print | Pošalji link

«Postoji samo neprestani, spori, poremećeni tijek stvari.»

Životni je to stav koji iznosi Freddie Montgomery, glavni lik u romanu «Knjiga dokaza» irskog pisca Johna Banvillea. Naravno, to je ujedno i stav samog autora, vječno namrgođenog i nezadovoljnog prvenstveno samim sobom, a onda i cijelim svijetom. Unatoč tome, Banville je cijenjeni prozaik i dobitnik nagrade Booker za roman «More» iz 2005. godine. Dva spomenuta romana ujedno su i jedini, od njegovih sveukupno četrnaest, koji su prevedeni na hrvatski jezik: «More» je objavio Disput, dok je nakladnik «Knjige dokaza» Novela.

Banville je o pisac kojega se smatra jednim od najboljih stilista suvremene proze engleskog govornog područja, poznat po liričnom stilu kojim se najčešće služi za opisivanje raznih strahota egzistencije. Uostalom, u većini njegovih romana netko nasilno skonča, što nije iznenađenje ako se zna da Banville kao književne uzore navodi, između ostalih, Dostojevskog i Nabokova. Kritičari ga većinom obožavaju, no šira čitateljska publika često ima muke s njegovim otvorenim zapletima, pripovjedačima kojima se baš i ne može vjerovati, a i s općenitom, makabričnom atmosferom Banvilleovih romana. To se donekle promijenilo osvajanjem Bookera, koji je ovog autora približio listama bestselera, a uostalom i doveo do hrvatskih prijevoda njegove dvije najvažnije knjige.

Banville, rođen 1945. godine, živi u Dublinu sa svojom obitelji, odakle nam se i javio, a prva tema koje smo se dotaknuli su krimići koje je objavio pod pseudonimom Benjamin Black.

Za razliku od onoga što pišete pod vlastitim imenom, romani koje ste objavili kao Benjamin Black omiljeni su i kod širokog čitateljstva. Kako je došlo do toga da napišete nešto potpuno drukčije od svega što ste do tada objavili?

Počeo sam čitati Georgesa Simenona, kojeg nikad prije nisam bio čitao. Bilo je to prije pet godina. Nisam čitao knjige o inspektoru Maigretu, koji mi se ne sviđaju previše – zapravo, nijednu nisam uspio pročitati do kraja. Umjesto toga, čitao sam ono što je on sâm zvao svojim "teškim romanima", koje smatram fantastičnima. Riječ je o romanima kao što su "Prljavi snijeg" i "Gospodin Monde nestaje". Osupnut sam onime što je u tim romanima postigao ograničenim vokabularom i prilično jednostavnim stilom. Imao sam pripremljen televizijski scenarij koji je ostao nerealiziranim, a kako ne volim da mi išta propadne, odlučio sam ga pretvoriti u kriminalistički roman. To sam i učinio i ostao iznenađenim kako mi to dobro ide – otkrio sam da imam dar za jeftinu fikciju. Tako sam postao Benjamin Black. Odabrao sam pseudonim kako moji čitatelji ne bi pomislili da im nudim nekakvu razrađenu postmodernističku šalu.

U «Knjizi dokaza» također imate brojne krimi-elemente: provala, ucjena, ubojstvo, zatvor. Koja je razlika između tog romana i onoga što piše Benjamin Black?

Recimo to ovako – u "Knjizi dokaza", koju potpisujem vlastitim imenom, radnja, likovi i dijalozi su sporedni u odnosu na nešto drugo što sam htio učiniti. Knjige koje potpisujem kao Benjamin Black ovise o radnji, likovima, narativu i dijalogu. One su u svojoj bîti zasebne priče i tako su i osmišljene. Nisam ponosan na knjige Benjamina Blacka – one su "zanatske" knjige i na njih mogu biti ponosan u zanatskom smislu.

Glavni lik «Knjige dokaza» ima vrlo depresivan pogled na svijet. Koliko je to njegov, a koliko vaš stav?

Taj stav sam mu ja dao, ali to je i moj stav. Freddie Montgomery ne postoji, ja sam ga izmislio, on se sastoji od mojih riječi. Istovremeno, taj lik nisam ja. No, to je zanimljiva stvar u vezi književnosti – likovi su izmišljena stvorenja, moje lutke, aspekti mene. S druge strane, svi oni imaju autonomno postojanje, neovisno o meni, i u tome je misterij proze.

Već dugi niz godina objavljujete redovito recenzije u The New York Review of Books. Jedna od njih izazvala je veliku polemiku, a odnosila se na roman «Subota» Iana McEwana, koji tematizira traumu napada na Svjetski trgovački centar. Što su vam zamjerali?

Kad bih i imao priliku to ponovno učiniti, ne bih, jer je to shvaćeno kao napad jednog pisca na drugog, a ja to nisam vidio na taj način. Iz moje perspektive, ja sam kao književni kritičar napisao iskrenu kritiku te knjige. Bila je to vrlo loša knjiga. Štoviše, smatrao sam smiješnom njenu recepciju, s velikim pohvalama na račun navodno velikog romana o 11. rujnu. Pritom sam književne kritičare napao jednako kao i sâmu knjigu. Mnogi su to smatrali napadom jednog pisca na drugog i nisam sretan zbog toga. Da sam znao da će se to dogoditi, ne bih napisao tu kritiku. Time ne želim reći da sam bio u krivu, ali mislim da sam trebao shvatiti da će to biti percipirano kao nekakva osobna osveta. To, naravno, nije bio slučaj – ja čak niti ne poznajem Iana McEwana.

Zanimljivo je da ste osamdesetih napisali dva romana u kojima su glavni likovi astronomi, konkretno Kopernik i Kepler. Oni s romanom «The Newton Letters» čine vašu prvu trilogiju. Otkud toliki interes za revolucionarne znanstvenike?

Bio sam mlad i htio sam za sebe pronaći drugi smjer od ostalih pisaca. Mislio sam da mogu biti europski romanopisac ideja, ali sam ustanovio da ne mogu. Romani ideja ne funkcioniraju, ili barem meni to nije uspjelo – ali to mi je bilo zanimljivim eksperimentom. Potom sam zaključio da mi je potreban nov izazov, pa sam odlučio napisati ciklus od četiri romana. Napisao sam po jednu knjigu o Koperniku, Kepleru i Newtonu. Htio sam napisati i knjigu o nekom fizičaru 20. stoljeća, ali sam shvatio da to ne mogu – fizika 20. stoljeća je previše složena i specijalizirana, pa je stoga prevelikom temom za fikciju.

Vaš najnoviji roman «Infinities» je izašao prije nekoliko mjeseci. U njemu ste opet inspirirani njemačkim piscem Heinrichom von Kleistom, kojeg, kako kažete, obožavate. Što vas je ovaj put kod njega potaknulo na pisanje?

To je knjiga temeljena na drami "Amfitrion" Heinricha von Kleista. U njoj bog Zeus dolazi na Zemlju jer se zaljubio u smrtnu ženu, a sa sobom vodi i svog sina i Hermesa, koji je ovdje glavni pripovjedač. Čini mi se da je Kleist veći pisac od Goethea, usprkos tome što je Goethe slavniji. Kleist nam daje puno istinitiju verziju svijeta i ljudi od Goethe. On je vrlo mračan, zabavan, subverzivan i anarhičan, i zbog toga volim njegova djela.

Držite se stava da piscu nikada ne treba dati savjet: piši o onome o čemu znaš. Zašto ne? 

Ne mislim da možete davati savjete piscu – ili, u krajnjoj liniji, bilo kome. Nitko ne prihvaća savjete – ljudi žele samo potvrdu svojih razmišljanja i stavova. Ako im date savjet s kojim se ne slažu, neće ga prihvatiti. Ipak, smatram da je u određenoj mjeri dobro pisati o stvarima koje ne poznajete, jer imate mogućnost nešto saznati. To ovisi i o tome kakav ste pisac. Ako želite pisati o svom vremenu i mjestu, o politici, moralu i društvenim normama svog vremena, onda trebate pisati o onome što poznajete. Ali, ako želite pisati imaginativnu fikciju, što ja činim, onda je dobro pisati o stvarima koje ne poznajete.

Na koji način vi dolazite do onoga o čemu na kraju pišete?

Plutam svijetom i skupljam stvari, ali ne kao svraka koju privlači blještavilo. Baš suprotno, umjetnikova dužnost je istaknuti stvari koje na prvi pogled nisu sjajne, predstaviti ih ljudima transformirane na takav način da se pokaže kako ništa nije obično, nego je sve vrlo neobično, čudno i tajnovito. To je posao umjetnika, a i veliki užitak, otuđiti realnost od nje same.

Neki pisci imaju običaj distancirati se od književnih nagrada, smatrajući da ih iste nisu vrijedne. Kako ste vi reagirali kada ste dobili Bookera za «More»?
 
Bio sam vrlo sretan i uzbuđen. To je značilo da ću prodati puno više knjiga nego prije. Nagrada Booker je vrlo utjecajna kad je riječ o prodaji knjiga. Zahvaljujući njoj, moje su knjige došle do tisuća ljudi koji prije nisu bili čuli za mene i nisu ni sanjali da će me čitati. Dakle, da – u tom je smislu vrlo važna. No, za moje pisanje uopće nije važna – pisac na čije bi pisanje utjecalo dobivanje Nagrade Booker bio bi stvarno loš pisac.

Rijetko se oglašavate o društveno-političkim temama, nakon što ste se 'opekli' istupajući za prava životinja. Ipak, moram vas pitati, s obzirom da je u Hrvatskoj to bila velika tema, koji je vaš stav oko irskog referenduma o Lisabonskom ugovoru Europske unije? Naime, da su ga Irci odbili na ponovljenom referendumu, Hrvatska ne bi mogla ući u EU.

Glasao sam oba puta za Lisabonski ugovor. Na prvom izjašnjavanju, koje je bilo sramotno, ljudi su bili puni sebe, govorilo se da smo veliki i puni novaca, te da nikada više nećemo biti siromašni. Europa nam ne treba, smatralo se. No, onda je došla recesija, Irska je skoro bankrotirala, i tada su svi ljudi koji su prethodno držali predavanja o principima odjednom promijenili mišljenje. Bilo mi je drago što je Lisabonski ugovor prihvaćen, ali treba reći da je prvi referendum je bio sramotan, a drugi licemjeran. Ljudi su preko noći promijenili mišljenje. Ne čini mi se da su se Irci u toj cijeloj priči ponijeli časno, nego baš suprotno.

Trenutno pišete scenarij za film u kojem bi glavnu ulogu trebala glumiti Glenn Close. Kada ćemo moći gledati taj film?

Ona i ja radimo na tom filmskom projektu proteklih osam godina. Pokušavamo naći producente za tu malu priču, koja je smještena u Dublin u vrijeme oko 1880. godine. Glavni lik je mali čovjek, konobar koji radi u jednom hotelu, no on je zapravo - ona, odnosno žena. To je čudna, pomaknuta priča o osobi koja se kamuflirala kako bi se zaštitila od okoline, te se nadam da ćemo ga uskoro snimiti.

(G.D.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Književnost 2009.
Recesiji usprkos, pokrenuta izdavačka kuća Novela
Izdavačka kuća Novela traži svoje mjesto pod suncem

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici