'Figura 17' završava mističnu trilogiju Željka Kipkea

22.08.2007. Print | Pošalji link

Nakon objavljene zbirke dnevničkih zapisa i dnevnika snova, čini se da je bilo samo pitanje vremena kada će se Željko Kipke izravnije uhvatiti posla s jednom temom koja ga je zaokupljala još od osamdesetih.

Bilježenje koincidentnih situacija, neobičnih veza između različitih aktera, zbivanja i predmeta, ili onoga što Carl Gustav Jung naziva sinkronicitetom, reći će Kipke, prije dvadesetak godina kada se počeo intenzivno zanimati za taj fenomen bilo je zadatak kojemu nije bio dorastao. Dešifriranje snova u tom je smislu bila priprema, kao i dnevnik koji mu je prethodio, a sva tri projekta mogu se shvatiti kao tri zasebna eksperimenta, odnosno zadatka.

Ovo posljednje pitanje – «eksperiment ili zadatak?» - sam Kipke, uostalom, postavlja na početku nove knjige «Figura 17 – Nebo može pričekati». Dešifriranjem značajne sedamnaestice iz naslova već bismo načeli niz elemenata čija se mistična povezanost razvija unutar ove knjige, dakako u autorovoj interpretaciji, a knjigom o koincidencijama logično se zatvara trilogija započeta dnevničkim zapisima i bilježenjem snova. «Kroz tu praksu pisanja stekao sam neko samopouzdanje, a s druge strane tu je bilo i dosta iskustva, jer tijekom bilježenja dnevnika i praćenja snova čovjek zaista mora razviti određenu vještinu. Dakle, jednostavno sam se pripremao za nešto puno kompleksnije, za što sredinom osamdesetih godina nisam bio spreman, ali jesam sredinom prvog desetljeća novog tisućljeća». 

Praćenje i razumijevanje koincidentnih situacija povezano je, kaže Kipke, s nekim njegovim istraživanjima u području slikarstva, ali i literaturom koju je pratio. Zato nije čudno da se kao važna figura prisutna sa svojim metafizičkim povezivanjem različitih stvari, iako iz trećeg reda, pojavljuje Jorge Luis Borges. «Slijedio sam jednu liniju koja je krajem osamdesetih bila interesantna ne samo meni, nego i mnogim literatima na ovom području. Vjerujem da sam ovom knjigom nastavio jedan proces koji je, vjerujem, dobrim dijelom zanemaren u ovoj sredini. Htio bih, dakle, postaviti dva referentna imena koja su za mene bila vrlo važna u procesu koincidiranja situacija: s jedne strane Borges, a s druge strane Danilo Kiš, koji je isto tako važna figura za držanje nekog kontinuiteta». 

Slično kao i s prethodne dvije knjige čije je pisanje imalo zadani vremenski okvir, Kipke se u bilježenje koincidentnih situacija upustio unaprijed si postavivši zadatak. Ovog puta okvir su predstavljale neobične bizarne veze, ili akauzalne veze po Jungovoj teoriji sinkroniciteta. Čitavom nizu drugih termina Kipke pak dodaje i objedinjuje ih u «figuri 17», brojci koja se značajno nametnula u samoj knjizi. Bilo bi moguće pretpostaviti da broj 17 Kipkeu, koji brojeve promatra, zbraja i analizira, i inače predstavlja značajnu figuru. Ta se figura, međutim, pojavila nenadano tijekom pisanja i uporno se ponavlja do kraja knjige. Kipke prvi put na nju obraća pažnju u poglavlju u kojem piše o filmu «Skriveno» Michaela Hanekea, koji je prošle godine igrao u kinima.

«U filmu se pojavljuje ta sedamnaestica. Riječ je o 17. travnju, onoj neobičnoj priči o psu, i tako dalje, što će vidjeti svi oni koji su gledali taj film. Sedamnaestica se jednostavno nastavila vrtiti do kraja knjige, i zapravo sam shvatio da je to figura, odnosno forma koje se u knjizi moram držati, te da moram poštovati i zadržati taj proces koincidencija upravo tim naslovom 'Figura 17'». Filmovi su, uz snove, nešto što je u Kipkeovim dnevničkim zapisima bilo prisutno ravnopravno sa stvarnošću. Oni su ovdje ujedno resurs iz kojeg povlači priče koincidencija, te tako značajno određuju tijek knjige. Razlog zbog kojeg knjiga trpi tako silnu količinu filmskog materijala, smatra Kipke, jest taj što su filmske priče najčešće i same bazirane na koincidentnim situacijama. Film mu kao materijal bitno određuje percepciju svakodnevice, kao i njegovu strategiju unutar umjetnosti. Tako je knjiga «Figura 17», odnosno njeno pisanje, iniciralo još dva filmska projekta. Jedan od njih nedavno je prikazan na Danima hrvatskog filma, dok je drugi, u kojem se može prepoznati priča o «nožu iz Fesa» iz knjige, upravo dovršen.

Knjiga, dakle, nije zatvoreni kompleks, nego je moguće iz nje uzeti i iskoristiti neke materijale za druge projekte. Sam projekt uključivao je i određeni rizik, obzirom da se radi o situacijama koje nije moguće kontrolirati. U tom smislu zanimljivo je da je kraj njenog prvog poglavlja pisan kao završetak. Kipke ju je, naime, na tom mjestu i namjeravao završiti, ali nepredviđene okolnosti, kako kaže, to mu nisu dozvolile iako je u njemu već naveo zahvale «slučajnim sudionicima». Tu je, kaže, uključio i moguća pogrešna shvaćanja određenih situacija, ali su inicirala bizarne veze koje su omogućile da nastavi knjigu kroz drugo i treće poglavlje.

Slučajni sudionici u knjizi imali su ponegdje i presudnu ulogu. Kipke navodi kako su svi događaji u njoj istiniti, iako nisu svi izravno doživljeni iz njegove perspektive, nego posredstvom suradnika, jedan od kojih je i Vlado Martek, koji je inače na kraju ilustrirao naslovnicu knjige. «Baš u vrijeme kad sam se bavio pričom o Rasputinovoj kćeri, Martek je sudjelovao na jednoj skupnoj izložbi u St. Petersburgu. Zamolio sam ga da donese neke materijale iz palače u kojoj su ubili Rasputina, i donio mi je jednu knjigu koja mi je omogućila da nastavim svoja istraživanja. Stvari su se, dakle, odvijale na nepredvidive načine i prihvaćao sam svaku sugestiju».

Suradnici su se u projektu našli spletom okolnosti, i to tako da do objavljivanja nisu ni znali za svoje sudjelovanje i doprinos u nekoliko povezanih linija događaja koji protječu kroz knjigu. Tako iskonstruirana priča morala je negdje i završiti, ma kako to apsurdno zvučalo za nešto što je teklo nizom nepredviđenih okolnosti. Kipke kaže kako je mogla trajati beskonačno, ali misli da ju je završio na pravom mjestu, zaustavivši se na nevidljivim gradovima, ljudima, brojevima i slikama. «Stvar je kreativne prirode kad će čovjek shvatiti da materijal, koliko god ima otvorene nedoglede, može završiti. Isto tako mislim da svi filmovi mogu trajati beskonačno, jer je većina filmskih priča otvorena kao i moja knjiga, samo je stvar autora hoće li, i kada, shvatiti da je trenutak da završi. Moja knjiga je dovršena 26. poglavljem. 26 je broj koji mi je izrazito nesimpatičan, što sam i napisao u zadnjem poglavlju, ali na njemu sam morao stati. Ta je figura također simptomatična kao i broj 17, jer ako im zbrojite znamenke, iz obje ćete dobiti isti broj 8.» Što se tiče daljnjeg shvaćanja dubinske veze između 26 i sedamnaestice, Kipke sugerira čitateljima da ju sami iščitaju uzevši knjigu u ruke. Ako pak na njih niste dosada obraćali previše pažnje, mistične podudarnosti prilično su zarazna stvar, pa se smatrajte upozorenima.

(M.G.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Likovnost 2009.
Nevidljive galerije Željka Kipkea
Željko Kipke i 'nevidljivi' MSU
'Hram' ili Meštrovićev paviljon
Meštrovićev paviljon kao 'Hram'
Tri djevojke bez revolvera: 25 FPS slavi petoljetku
25 FPS - peti put
U Veneciju na bijenale putuju Koydl, Novak i Vekić
Venecijanski bijenale – hrvatskom patetikom protiv 'groblja kulture'
Lovro Artuković - Najbolje slike

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici