Roman 'Razbijeni' o otvorenim i gnojnim ranama hrvatske zbilje

17.12.2009. Print | Pošalji link

Što je danas u Hrvatskoj šokantno? Na to pitanje, ako ćemo biti iskreni, odgovor također može biti samo i jedino šokantan.

Ako je suditi po onome što se u javnosti prezentira kao takvo, onda nas trebaju šokirati mladi ljudi koji se zabavljaju na Zrću, svjetlosnim miljama manje razuzdano nego na, primjerice, Ibizi. Šokantna je i zagrebačka Povorka ponosa, vjerojatno vizualno najkonzervativnija u Europi. Šokantan je i, uvjeravaju nas, bivši bračni par Gotovac, iako su oni tek nevjerojatno glupi, a jedino što je kod njih šokantno jest da im socijalne službe nisu odavno oduzele dijete. Šokantno je kada studenti dođu pred Ministarstvo obrazovanja, a potpuno uobičajeno da ih se pljuje, gazi i ignorira. Šokantno je i kada se Dani srpske kulture održavaju u vrijeme godišnjice pada Vukovara, ali nije šokantno što je Vukovar ekonomski i društveno zaboravljen od strane vlasti koja ga je proglasila gradom-herojem kad joj je to odgovaralo. Ukratko, stalno je šokantno nešto nevažno, s ciljem kako bi se realnost - koja doista zaslužuje naše gnušanje – zaboravilo.

U svakom slučaju, kao neugodan, ali i prijeko potreban podsjetnik na nepodnošljivost aktualne hrvatske zbilje pojavljuje se roman “Razbijeni” ne baš poznatog pisca Gorana Gerovca. Riječ je o tekstu koji nije stvarnosan, nego stvaran, a njegov ga izdavač, moćni Profil, reklamira kao “uznemirujuću i potresnu sliku današnje Hrvatske”. Šokantno je i da u ovom slučaju reklama govori istinu, a sâm Goran Gerovac to objašnjava ovako: “To je zbog mog odnosa prema politici i nametnutim svetinjama, kao što je nastanak ove države. Tu je i odnos prema seksu, drogi te nasilju među mladima. Sve ono o čemu pišem u 'Razbijenima' je, zapravo, sublimirano iz stvari koje pišu mediji te onoga što ljudi međusobno pričaju. Primjerice, kome se sin drogira, a tko je završio u zatvoru.”

Gerovac, rođen u Karlovcu 1967., autor dvije ne baš zapažene knjige, smatra da u svemu tome nema ničeg iznenađujućeg. Osim možda u činjenici da se netko u prozi odlučio ne uljepšavati ožiljke i otvorene, pa i zagnojene rane ovog društva: “Ljudi koji su pročitali roman su mi doista govorili da je to za njih šokantan tekst. Ja, pak, ne vjerujem da knjiga može izazvati šok u državi u kojoj premijer bježi sa svoje pozicije, u državi u kojoj su nas prvo opljačkali, pa onda osiromašili. Nameću nam porez na porez i naplaćuju parkiranje pred vlastitim haustorom. Možda su 'Razbijeni' šokantni jer si inače ne želimo priznati u kakvoj stvarnosti živimo.”

Šok se, dakle, glumi, jer se smatra da je potrebno iskazati ga unutar kulturnog koda u kojem postojimo. Nije normalno da ljude ništa ne šokira, ali je poražavajuće da većinu danas šokiraju pogrešne stvari, što je, pak, simptomom temeljnog licemjerja, kaže Gerovac, te dodaje kako “živimo dvostruke životu, u permanentnom licemjeru. No, ono je uvjetovano imperativom socijalnog opstanka. Čovjek, kada postane iskren, može završiti, baš kao u Krležinom romanu, jedino na rubu pameti.”

Goran Gerovac je, inače, zaposlen kao novinar u Večernjem listu, no kaže kako mu je pisanje proze bijeg od posla i užitak. Iako su “Razbijeni” vrlo mračan tekst, autor ipak tvrdi da roman nije pisao pod utjecajem onoga što je saznavao kao novinar. No, uho se za stvarnost najbolje vidi u Gerovčevim dijalozima, koji su među najvjerodostojnijima u novijoj domaćoj prozi. “Mi sada razgovaramo jezikom koji je upristojen za potrebe javnosti, ali ta ista javnost govori mnogo eksplicitnijim jezikom u međusobnoj komunikaciji. Presudno je bilo za život romana da likovi razgovaraju na isti način kao ljudi za šankom ili na ulici”, kaže Gerovac.

“Razbijeni” su podijeljeni u devet poglavlja, ispripovijedanih u prvom licu jednine. No, svako od poglavlja, koja krase i upečatljiva imena poput “Dok se jebala, mama je uvijek bila tužna” ili “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga – ENTER”, pripovijeda i nosi različit lik. Taj je dio, kaže autor, bio u pisanju najškakljiviji, jer se nije bilo lako transformirati među likovima koje razdvajaju i generacijske i socijalne razlike. Cilj mu je bio da likovi, umjesto tzv. “zbornog pjevanja”, specifično pričaju svaki svoju sudbinu.

Roman se nekoliko mjeseci kuhao u autorovoj glavi, a onda je prva verzija tijekom godine dana ispisana rukom. Tek je nakon toga tekst prekucan, a Gerovac je svoj glavni doprinos romanu završio prije tri godine. Danas se zato vidi da je tada, slučajno ili ne, predvidio neke stvari koje nas okupiraju sada. Nakon nekog vremena obratio se Profilu, u kojem se “Razbijenima” oduševio urednik Drago Glamuzina, koji je još s autorom radio na tekstu, a sugerirao je i ovaj naslov. Rezultat je roman brzog i energičnog pripovijedanja, koji stvara napetost, ali potiče i na razmišljanje. Jer, ako nas šokira ono što Goran Gerovac opisuje, a to je sve što se nalazi oko nas, onda problem nije u romanu “Razbijeni”, nego u onima koji takav roman ne mogu podnijeti.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
'Razbijeni' - stvarna, a ne stvarnosna proza

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici