Dokumentarac 'Zajedno' - pravi božićni film

23.12.2009. Print | Pošalji link

Od ovog tjedna na repertoaru kina Europa je film «Zajedno», koji kao redatelj, scenarist i producent potpisuje Nenad Puhovski.

«Zajedno» je priča o ljudima koji jesu, bili su, odnosno žele biti u emocionalnim odnosima. Što čini veze, i kako se pojedinci nose sa zahtjevima zajedničkog življenja, pokušava se odgovoriti u pet odvojenih, ali i po svemu «zajedničkih» priča.

Nenad Puhovski, autor filma «Zajedno», znani je dokumentarist, te umjetnički direktor ZagrebDox festivala, sveučilišni profesor i osnivač katedre za televiziju na Akademiji dramskih umjetnosti, te direktor nezavisne producentske kuće «Factum».

«Zajedno» je upravo imao svoju hrvatsku premijeru, a prije toga prikazan je i na uglednom festivalu dokumentarnih filmova u Amsterdamu. Značaj ovog festivala uspoređuje se s onim u Cannesu. Kako su protekle ove dvije, svjetske i hrvatske premijere? Jeste li zadovoljni?

Jesam, zadovoljan sam, bilo je jako dobro, i vrlo različito. U Amsterdamu je publika naučena bolje reagirati, to je glasnija publika koja se više smije i više tuguje. Naša publika je bila sjajna, vrlo koncentrirana, pomalo suspregnuta u reakcijama. Nakon premijere izašao je jedan članak u kojem se spominjala neka tišina koja je nastala nakon kraja filma, a prije pljeska. Ta tišina mi je bila vrlo draga. Kada radim ZagrebDox, autori filmova često me pitaju da li ćemo imati «q&a», razgovor s publikom. U Amsterdamu je to najnormalnija stvar, a kod nas je teško nekoga natjerati da nešto nekoga pita, jako smo stidljivi iako ne izgledamo tako.

«Zajedno» govori o ljudskim emocionalnim odnosima, koje ste podijelili u pet priča. Koliko je vremena vama kao dokumentaristu trebalo da od sudionika dobijete ono što želite? Zacijelo se radi o satima i satima snimljenog materijala...

Snimili smo 120 sati materijala, polovicu smo odmah mogli staviti na stranu, jer, opet, naš je mentalitet dosta zatvoren, pogotovo kada su u pitanju intimne stvari. U Amsterdamu sam razgovarao o tim stvarima, tamo je normalno da se govori o svojem ljubavnom i seksualnom životu, kod nas je to malo teže, pogotovo muškarcima. Kada su me pitali o tome, da li mi je to bilo teško, rekao sam – kod vas ljudi barem jednom u životu odu kod psihijatra, ili terapeuta da govore o svojim problemima, a kod nas je to još uvijek čista znanstvena fantastika. Mi nismo ljudi koji bilo kome o svojoj intimi vole govoriti. U tom smislu, bilo je potrebno neko vrijeme, film je sniman 4 godine, ali bilo je potrebno neko vrijeme da se ljudi otvore.

Odabrali ste govoriti o velikoj temi kakva je ljubav i zajedništvo, kroz priče malih ljudi. Zašto baš one veze koje se smatraju netipičnima, poput odnosa dviju djevojaka, ili ljudi s invaliditetom? Smatrate li da takve veze bolje reflektiraju ono što ste htjeli reći?

Sjajno je na to odgovorila Dijana Nenadić koja mi je u sms-u napisala da joj se film jako sviđa, blablabla i «znaš, to je film iz koga sam shvatila da kada je ljubav u pitanju, svi smo mi osobe sa posebnim potrebama». To mi se čini sjajnom definicijom koja govori o tome da nema neobičnih ljubavi, neobičnih emocionalnih veza, svaka je drugačija, svaka je posebna. Poput one poznate rečenice – u sreći su svi ljudi isti, u nesreći svaki drugačiji.

Jeste li imali poteškoća s nalaženjem sudionika za film, i sami ste rekli da su ljudi kod nas zatvoreniji nego drugdje?

Snimili smo puno više priča nego što ih je ušlo u film, a jednu od njih čuvam da bih možda od nje napravio jedan poseban film. Montažerka Vesna Biljan i ja išli smo logikom da napravimo one priče koje će biti zanimljive, koje imaju razvoj, početak, sredinu i kraj, jer je to ono što je filmu najzanimljivije. Ali, naravno, trebalo je jako puno istraživati, kolegica Željka Kovačić koja je radila istraživanje, pronalazila je masu ljudi koji bi sjeli i razgovarali, ali nije bilo šanse da to naprave  pred kamerom.

Jedna od priča bavi se vezama koje je imao Hrvoje Belamarić i koji vrlo iskreno otvara pitanje ljudi s invaliditetom i njihovih potreba. Između ostalih, on je imao odnose i s prostitutkama koje je plaćao. Jeste li pokušali doći i do njih? Bilo bi zanimljivo čuti i tu stranu priče...

Drago mi je da ste to spomenuli, jer dio scena sa Hrvojem snimili smo u studiju Radija 101. Našao sam se s jednom prostitutkom koja je njemu vrlo draga, porazgovarali smo, popili kavu, no ona je iz nekih svojih razloga odbila biti pred kamerom, no imamo u filmu njenu web stranicu i njen, zbog zaštite identiteta, ponešto izmijenjen glas preko telefona. Dakle, ona postoji kao osoba u filmu, premda ne u slici. Veliki sam protivnik mutnih lica, zatamnjenja, mislim da je to nešto što dokumentarcu ne odgovara, ali eto, ta žena postoji barem kao glas preko telefona.

Film «Zajedno» pušten je u hrvatsku distribuciju baš prije Božića, koji se smatra blagdanom u kojem se ljudi okupljaju i koji naglašava zajedništvo. Je li to namjerno i smatrate li «Zajedno» svojevrsnim božićnim filmom?

Pa da. Ima ljudi koji misle da je ovo tužan film, koji misle da je lijep, film za razmišljanje, ali mislim da je to film koji prije svega govori, kako i naslov kaže, o ljudskoj potrebi da budu zajedno s drugim živim bićima. Mladi ljudi najčešće misle da biti zajedno znači samo biti zajedno u krevetu, no koliko god to možda tužno zvučalo, jedna od stvari koje se mjere je da li imaš kome stisnuti ruku kad umireš. To je za mene jedna od važnih stvari, a ima mnogo stvari, mnogo različitih elemenata u tom nekom zajedničkom životu, ljubavi, bliskosti, svim riječima koje to označavaju. Ja sam pokušao ovim filmom ukazati samo na neke elemente kroz neke priče, naravno, uzeo sam one u kojima je to malo jasnije nego u takozvanim «običnim» pričama. No, kažem opet, sve su te ljubavi i ti problemi nešto što svi prolazimo svaki dan.

Film je nastao u produkciji «Factuma», nezavisne kuće koja je često imala problema s HRT-om i načinom na koji javna televizija otkupljuje filmove za prikazivanje. Ima li tu pozitivnih pomaka?

Neki dan bio sam na razgovoru s Mirom Brankovićem, rekao sam mu da je to, prema mojoj evidenciji, naš dvadesetpeti susret, i da bismo mogli proslaviti. Nema nekog pomaka, a naš susret se sastojao od toga da se on meni žalio kako mu je teško, a ja sam to uredno saslušao i kimao s glavom sa suosjećanjem jer znam da mu je teško. Međutim, odavno sam javno i glasno rekao da ako se ne da ništa napraviti – treba otići. Rekao sam to i njemu i mnogim drugim ljudima na televiziji. Taj sustav ne funkcionira, troši ogromne količine novaca, nemam precizne podatke, ali godišnje preko 2 milijuna eura, za nešto što, čini mi se, ne daje adekvatne rezultate. To je sustav koji je krivo postavljen, i koji je zapravo zatvoren za bilo kakvu vanjsku produkciju koja može HTV-ovsku ideju o reportaži kao dokumentarcu dovesti u pitanje. Ako vi odete u Egipat na privatno putovanje i snimite kroz prozor malo turizma, onda će to biti emitirano, ali ako snimite film kao što je «Zajedno» ili «Lora» onda ćete imati itekakvih problema i pritisaka da se to ne pokaže. U krajnjoj liniji, najbolje o tome govori činjenica da HTV u dokumentarnom svijetu, ako i dobiva nagrade, dobiva minorne nagrade na minornim festivalima.

AUDIO VERZIJA

(Ž.L.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Film 2009.
'Zajedno' - novi dokumntarni film Nenada Puhovskog
HTV-ov natječaj za otkup dokumentarnih filmove ne krije želju za eksploatacijom
Natječaj HTV-a traži neograničena prava u vremenu, prostoru i mediju na dokumentarne filmove!
ZagrebDox u zagrljaju zoofila i kanibala

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici