'Drugo lice drugosti' Lea Rafolta sagledava hrvatsku književnost na novi način

18.01.2010. Print | Pošalji link

Nedavno se u izdanju Disputa pojavila zanimljiva i aktualna knjiga o književnosti, naslovljena „Drugo lice drugosti“.

Njen autor je Leo Rafolt, tridesetogodišnji docent na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji je u „Drugom licu drugosti“ pristupio književno-antropološkoj analizi većinom dramskih tekstova iz hrvatske književnosti, započevši s Marinom Držićem, a došavši, preko Ive Vojnovića i Radovana Ivšića, sve do hrvatskog prozaika srednje generacije, Stanka Andrića.

Rafolt se tako, između ostaloga, bavi opisivanjem profila ubojice, kakav je prikazan u trima dubrovačkim renesansnim tragedijama, ali i otkrivanjem „sveopćeg libida“ na primjeru „Odmor za umorne jahače ili Don Juanov osmijeh“ Ivice Ivanca, teksta koji je objavljen 1961.

„Drugo lice drugosti“ se kao publicističko djelo o književnosti izdvaja po tretmanu Drugosti, važnog teorijskog koncepta koji objašnjava mnogo toga u suvremenom svijetu, ali i pozicioniranjem hrvatske književnosti u širi kontekst od nacionalnog, što je sve bio razlog da Lea Rafolta pozovemo u goste.

Za početak, možeš li ukratko objasniti pojam „drugosti“, ali i kakav je to književno-antropološki pogled na literaturu?

Pojam drugosti je zapravo pojam alteriteta, koji je dosta aktualan u suvremenoj teoriji i humanistici. Ponajviše je prisutan u antropološkim i etnološkim temama, no u zadnje vrijeme se počinje primjenjivati u znanosti o književnosti i kulturalnim studijama, te označava probleme stereotipizacije, autopredodžbe i heteropredodžbe, dakle viđenja Drugog u najširem smislu te riječi. Primjerice, govorimo o seksualnoj, rodnoj, etničkoj i političkoj drugosti, ali i mnogim drugima.

Pomalo je neuobičajen izbor autora koje obrađuješ u knjizi. Recimo, odmah u oči upada da nema Krleže, ali je tu zato njegov veliki ideološko-estetski protivnik Radovan Ivšić. Je li to slučajno, ili si izborom književnika htio nešto poručiti?

Književna historiografija, naravno, podliježe modi. Ova knjiga je pak rezultat mojeg vlastitog interesa i bavljenja književnoću. Ne znači da su autori koji su uvršteni u knjizi, i koje analiziram, ujedno i moji omiljeni, no njihova djela su mi bila indikativna za pojam i problem drugosti. Što se Krleže tiče, njegov opus je već toliko kanoniziran da više ne može trpiti tu opreku između identiteta i alteriteta, jer mu je upisano previše smislova.

Često spominješ potencijal odnosno koncept groteske. Zašto je groteska toliko važna u sagledavanju drugosti?

Groteska je u sagledavanju drugosti važna jer je onaj drugi redovito bestijaliziran, poživotinjen. Prikazan je na način koji je snažno stereotipizirajući. Na primjer, u ranom Novovjekovlju u Hrvatskoj, ali i talijanskoj i francuskoj, književnosti likovi drugoga su bili većinom Židovi i Turci, dakle konfesionalno različiti, ali su prikazivani i kao sodomiti, pederasti. Spojena su tako, u negativnom smislu, dva različita tipa drugosti.

U jednom ogledu pišeš o „kategoričkom Ne“ Ive Vojnovića. Čemu je taj gospar rekao – ne?

To je referenca na citat iz drame „Suton“ iz njegove «Dubrovačke trilogije». U tom tekstu se bavim konzervativnim percipiranjem novih, modernih vrijednosti, koje se u to vrijeme pojavljuju u Dubrovniku. Vojnović je na neki način protodesničarski orijentiran prema svemu novom, a pogotovo prema tehnicizmu i vrijednostima liberalnog kapitalizma. To je „kategoričko Ne“ koje njegovi likovi izriču.

Doktorirao si na smještanju dubrovačke tragedije iz ranog Novog vijeka u europski kontekst. Koliko je važno na taj način pristupati domaćoj književnosti, te kakvo mjesto onda ona zauzima u širem, europskom kontekstu?

Po profilu sam komparatist, te književnost baš i ne mogu sagledavati izvan tog okvira. Kada govorimo o periodu do 18. stoljeća, gotovo je nemoguće tako uspoređivati, jer su sve kulture usmjerena unutra, prema sebi. Također su kontekstualno usmjerene u različite krugove, pa je hrvatska tako u mediteranskom, što je njen najvažniji supstrat.

Većinom pišeš o dramama, no primjetan izuzetak je Stanko Andrić, osječki pisac koji malo objavljuje i izvan je kretanja na današnjoj književnoj sceni, iako je u jednom trenutku figurirao kao član FAK-a. Zašto Stanko Andrić, po čemu je on poseban? Jesu li on i njegov književni rad zapravo primjer Drugosti u odnosu na većinu danas djelatnih pisaca?

Premda se izjašnjavao neko vrijeme kao pripadnik FAK-a, Stanko Andrić to nije ni po profilu, ni po djelima, ni po interesima i stilu. Vrlo je zanimljiv u sferi historiografije, a također prevodi važna djela. Tako je preveo Flaubertov „Rječnik uvriježenih mnijenja“, što je odličan primjer tematiziranja drugosti u književnosti.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Sve o 'Drugom licu drugosti'
GODIŠNJI PREGLED: Književnost 2009.
John Banville: Plutam svijetom i skupljam stvari, ali ne kao svraka
Objavljen odličan prijevod Pasolinijevog proznog prvijenca
Objavljeni 'Uličari' Piera Paola Pasolinija
'Alabama song' - roman o Zeldi Fitzgerald

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici